Dioki je klasična tvrtka oteto-prokleto > nema budućnosti, može da se batrga, koprca, ali budućnosti je jasna mudrima.

ježiću i ti si samo jedan od mnogih koji samo gleda svoj interes i nije te briga šta će biti sa radnicima Dioki je radio godinama i bio je firma u koju su ljudi htjeli doći raditi a sad jeje firma iz koje ljudi odlaze na burzu slikao si se kraj bmw tima , zašto se nisi slikao u firmi sa radnicima ? jebaćeš ježa kad tad ježiću

Analitički pregled informacija o Aferi Hypo, iz studenog 2007. godine, kojeg su izradili operativci Sigurnosno obavještajne agencije, od 39. do 42. stranice iznosi neke „operativno zanimljive“ informacije o Robertu Ježiću, vlasniku DIOKI-a i riječkog Novog lista, čovjeka kojeg se povezuje sa sumnjivim preuzimanjem DIOKI-a uz pomoć kriminalnog podzemlja, te sa Aferom Hypo zbog njegovim sumnjivih kreditnih aranžmana s Hypo Alpe Adria Bankom. Međutim, čiji je igrač Robert Ježić? Stoji li iza Roberta Ježića prljavi tranzicijski kapital HDZ-a, te tipova poput Franje gregurića i Ive Sanadera? Razotkriva li primjer Roberta Ježića tranzicijski korupcijski model pljačke koju je politička elita provodila preko svojih takozvanih povjerenika, i čiji je u tom slučaju povjerenik sam Ježić? Kao štićenik Vojka Santrića radio sa INA-om, OKI-jem, DINA Omišalj, Petrokemijom Pančevo i Astrom „Po završteku studija Ježić je radio u nekoliko riječkih poduzeća te je preko skiperskih veza upoznao i Vojka Santrića, jugoslavenskog biznismena u Milanu, suradnika vojne obavještajne službe JNA i generalnog konzula u Milanu. Santriću je Ježić bio simpatičan, odlučio mu je pomoći, te ga je preporučio Branku Šrengeru, tada uglednom biznismenu i vlasniku tvrtke Petraco sa sjedištem u Milanu, a koji je također bio na vezi vojne obavještajne službe JNA, s kojom je surađivao još dok je radio u JNA i beogradskom Genexu. Šrenger je zaposlio Ježića u svojoj off shore tvrtki Starchem Ltd i to na području trgovanja, kupnja i prodaja petrokemijskih proizvoda na području SFRJ. Preko skiperskih veza te isticanjem rodbinske veze s M. Kalanj, background Ježića je bio impresivan u tadašnjim jugoslavenskim poduzećima INA, OKI; Dina Omišalj, Petrokemija Pančevo, Astra, te je poslovao i sa SSSR-om putujući često u Moskvu gdje je upoznao i poslovao preko Franje gregurića. Nakon odlaska u SSSR zapažen od Službe državne sigurnosti Centra Rijeka pristao je na suradnju te podnosio izvještaje. Nakon 1990. godine postao je izuzetno blizak s drugom suprugom Branka Šrengera koja je nagovorila svog supruga da otvori predstavništvo svoje tvrtke Petraco u Rijeci i imenuje Roberta Ježića za direktora predstavništva što bi omogućilo poslovanje na novi način“, stoji u Analitičkom pregledu o Aferi Hypo iz studenog 2007. godine, u dijelu koji se odnosi na bilješke o Robertu ježiću. Nakon 1990.: Veza s Gregurićem i Mikšom omogućila je Ježiću „ulazak“ u poslove s INA-om „Ježić je ubrzo intenzivirao svoje kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve te su počeli raditi velike poslovem, a priključio im se i tadašnji komercijalni direktor Plive Branko Mikša, koji je poslove u okviru Plive Hamburg usmjeravao posredno preko ježića. Na nagovor Gregurića i Mikše Ježić se upisao u HDZ i dobio člansku iskaznicu s brojem 83. Još više se zbližio s Gregurićem i kad je Gregurić postao predsjednik Vlade RH, počinje za njega obavljati povjerljive i privatno poslovne aranžmane, a ujedno jako širi svoje poslove i zapostavlja Petraco. Nakon sukoba i razlaza s B. Šrenger, u Hrvatsku Ježić uvodi tvrtku Landmark Chemicals SA iz Laussane, Švicarska i firmu BMS iz Belgije. Landmark Chemicals i BMS vrlo brzo, već sredinom 1993. i 1994. godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor Franjo Gregurić. Stručnoj javnosti poznat je famozni posao proizvodnje aromata u rafineriji Rijeka na kojem su Ježić i sponzori na račun INA-e zaradili minimalno 10 milijardi USD. U istom periodu ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka sa ciljem skladištenja i prodaje stiren monomera i drugih sirovina za petrokemijsku industriju (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu), a za predsjednika nadzornog odbora imenovali su tadašnjeg privatnog konzultanta povratnika iz Moskve Davora Šterna. Nakon što je Gregurić napustio INA-u, njegov nasljednik Andrija Kojaković raskinuo je ugovor s Forus i cijeli projekt je pao u zaborav“, stoji u izvješću operativaca SOA-e iz studenog 2007. godine. Nakon odlaska Gregurića i Mikše Ježić političkog pokrovitelja našao u Hrvoju Šariniću „Ježić je paralelno širio poslove u INA-inim petrokemijskim dijelovima, OKI, DINA, Adriavinil Split, te Polikemu Zadar. Kod svih njih je preko političkihveza postao njihov najveći dobavljač sirovina i kupac proizvoda. Tako je Ježić praktički preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad OKI-jem s kojim je zaključio gotovo kolonijalne ugovore o uslužnoj preradi. Nakon političkog marginaliziranja Franje Gregurića i Branka Mikše, novog sponzora je Ježić našao u Hrvoju Šariniću, tadašnjem predstojniku Ureda Predsjednika RH i predsjedniku Nadzornog odbora INA-e. Šarinić je preuzeo dotadašnju ulogu Franje Gregurića, te osiguravao nesmetano odvijanje Ježićevih poslova s INA-om, OKI-jem, DINA-om. Ježić je sredio da Šarinić postane počasni predsjednik NK Rijeka, a on sam potpredsjednik, te im NK Rijeka postaje jedan od glavnih paravana za izvlačenje novca iz INA-e, OKI-a i DINA-e. Nakon smjene Hrvoja šarinića, Ježić kraće vrijeme luta u traženju novog političkog sponzora ali poslovi teku i dalje nesmetano jer su Gregurić i Šarinić još vrlo utjecajni u gospodarskim krugovima. Ježić je ubrzo intenzivirao zbližavanje s Davorom Šternom te se prilično agresivno razmetao sa svojom članskom iskaznicom HDZ-a broj 83. U to vrijeme kontrolu nad hrvatskom petrokemijom ima Marijan Pejčić, bivši direktor DINA-e, Šarinićev kadar koji je postavljen za izvršnog direktora INA Naftaplina, te predsjednik Nadzornog odbora novoformirane tvrtke Polimeri, koja je nastala spajanjem OKI-a s DINA-om. Pejčić je omogućio Ježiću nastavak „guljenja“ OKI-a i DINA-e, a kad se tome pokušao usprotiviti tadašnji direktor OKI-a Markota i komercijalni direktor Vladimir Kukuljan, ekspresno su smijenjeni te prisiljeni pod hitno napustiti firmu, a slično je prošao i Vlado Radić, legendarni direktor INA OKI koji je hitno umirovljen“, stoji u izvješću o Aferi Hypo iz studenog 2007. godine, u dijelu koji se odnosi na Ježića. Nakon 2000. glavni politički zaštitnik Roberta Ježića postaje SDP-ov potpredsjednik Vlade Slavko Linić „Nakon 3. siječnja 2000. godine Ježić ima opet novog političkog sponzora. Bivši riječki SDP-ov gradonačelnik Slavko Linić je novopostavljeni potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo te predsjednik Nadzornog odbora INA-e. Linić je postao moćni zaštitnik Ježića i njegovih poslova u RH. S njim je dogovorio operaciju kupovine DIOKI-a. Ježić se razmetao prijateljstvom s Linićem i pričama o njihovoj dugogodišnjoj suradnji. Čak je i javno pokazao to prijateljstvo organizirajući da Novi list objavi fotografiju njega i Linića na svojoj 15-metarskoj jahti „Riva“. Slavko Linić u maniri Kalanja, Gregurića i Šarinića protežira Ježićeve poslove a posebno u njegovu sudskom sporu s DIOKI-em. Naredio je da se podignu cijene sirovina koje INA isporučuje za DIOKI, te vršio pritisak na Upravu carina i MUP kako bi provodili postupke protiv uprave DIOKI-a. Linić nije znao ili je „zaboravio“ da je Ježić od 1998. godine u suradničkom odnosu sa SZUP MUP RH i da je bio na vezi osobno ravnatelju Ivanu Brzoviću. Brzović ga je usmjeravao i tražio informacije o Vanji Špiljku, Jozi Kalemu, Frani Butorcu, Hrvoju šariniću i Franji Greguriću“, stoji u operativnom izvješću SOA-e, iz studenog 2007. godine, u dijelu u kojem se odnosi na informacije o Robertu Ježiću. Tranzicijski model povjerenika za prikrivanje traga organizirane pljačke i korupcije Ovakva Ježićeva biografija, svakako ukazuje kako bi upravo primjer Roberta ježića mogao razotkriti tranzicijski model povjerenika za prikrivanje traga organizirane pljačke i korupcije od 1990.-ih godina do danas. Je li Ježić, zapravo, jedna od važnih karika tranzicijske mreže povjerenika koji za račun pripadnika političke elite čuvaju i skrivaju njihov tranzicijski, ratnoprofiterski plijen? Iako se već godinama bavim istraživanjem gospodarskog kriminala i korupcije u Hrvatskoj, te sam o toj temi objavio i nekoliko knjiga kao i par tisuća tekstova, uvijek je u tim istraživanjima nedostajao jedan ključan trag. Naime, nakon što određeni krug moćnika, pripadnika političko – financijske oligarhije osigura sebi poziciju s koje ima mogućnost raspolaganja financijskim i materijalnim sredstvima, tu se ujedno prekida i svaka nit tragova o tomu gdje novac i materijalna sredstva (imovina, nekretnine) završavaju nakon što su ih moćnici na razne načine nezakonito stekli. Slučaj Ježić mogao bi biti indikator za otkrivanje tog dijela tih tranzicijskih procesa, točnije taj dio tehnologije velike plječke kojoj svjedočimo u Hrvatskoj u posljednjih petnaestak godina. Negdje je nezakonito stečenu imovinu valjalo pohraniti, prikriti tako da na određene oligarhe na padne sumnja na sudjelovanje u tim kriminalnim aktivnostima. U tome je tajna „karike koja nedostaje“ za otkrivanje međusobnih odnosa unutar političke i ekonomske elite u tranzicijskoj Hrvatskoj. Naime, slučaj Roberta Ježića pokazuje kako su politički i financijski moćnici vladajuće elite odlučili materijalna i financijska sredstva stečena u tranzicijskom periodu, povjeriti na čuvanje „povjerenicima“, osobama i obiteljima koje žive manje ili više samozatajno, pristojnim građanskim životom i za koje nitko neće sumnjati kako su na upitan ili nezakonit način stekli svoju imovinu. Na te samozatajne tajkune nitko ne sumnja, štoviše za mnoge od njih nitko niti ne zna. Zna se da su tek nešto malo bogatiji od hrvatskog prosjeka, ali su i sami stvorili priču o tomu kako su tu imovinu stekli na zakonit način. Ti „povjerenici“ na koje glasi imovina i novac opljačkan u Hrvatskoj i iseljeništvu ključ su za cjelovito razotkrivanje jedne od najvećih tranzicijskih tajna u Hrvatskoj – gdje je nestala opljačkana državna imovina i novac?! Ti računi i danas su puni opljačkanoga noca kojima raspolažu samoatajni pripadnici srednjeg građanskog staleža, za koje nitko nikada i ne bi pretpostavio kako su sudjelovali u prljavim poslovima političko financijske nomenklature na vlasti. Ipak, njihova imena i nisu takva tajna, a samo redovitom provjerom porijekla njihova novca i imovine moglo bi se utvrditi kako se radi o sumnjivim i nezakonitim poslovima. Na tim računima i danas se nalazi opljačkan novac, a „povjerenici“ bi pod pritiskom pravosudnih organa i kaznenih postupaka mogli progovoriti i o svojim moćnim mentorima za čije ime i račun čuvaju opljačkani novac i imovinu. Imena „povjerenika“ se znaju. I njihovi računi su poznati. Razotkrivanje ovog fenomena konačno bi moglo otkriti i najtajnije procese političko ekonomske tranzicije u Hrvatskoj. Možda se ta kriminalna tranzicijska hijerarhija u Hrvatskoj može urušiti upravo ispitivanjem porijekla imovine osoba poput Roberta Ježića. Uostalom, od nekoga se mora početi. Domagoj Margetić/Necenzurirano.com Povezano: Sanader 2009. tražio da INA potpiše ugovor s tvrtkom Roberta Ježića za dužobalni razvoz nafte