Diplomatski jezik nije rijedak među bankarima, osobito u regulatornim tijelima i centralnoj banci. Najčešće treba stvoriti dojam promišljenosti i opreza. Na redovitoj godišnjoj konferenciji Europske bankovne federacije koja je u srijedu, 19. studenoga održana u Bruxellesu bilo je očito nešto sasvim drugo: diplomatskim se jezikom lukavo nastojalo skriti da se ne zna što bi se točno reklo. S druge strane, bankari se nisu ustručavali vrlo otvorenog govora, osobito predstavnici njihove strukovne organizacije.
U posljednjoj diskusiji dana, u kojoj su se nastojale sintetizirati poruke prethodnih rasprava, a bila je naslovljena Budućnost bankarstva, iz publike je upozoreno, a vodeći ljudi najvećih europskih banaka su se složili, da je prinos na kapital manji od cijene, da je upitno isplati li se u bankarstvo uopće ulagati, iako stres-testovi i regulatori upravo na tome inzistiraju. Paralela s Hrvatskom je očigledna.
I u drugim se raspravama moglo vrlo lako prepoznati teze koje su u optjecaju i u Hrvatskoj. Pri tome, ne treba smetnuti s uma bitnu razliku. U Hrvatskoj se pozivanje na retoriku europskih autoriteta smatra konačnim argumentom. Ako oni govore o stabilnosti kao konačnom cilju regulatornih napora, onda je u Hrvatskoj stabilnost neupitna, na žalost, jedina vrijednost, dovoljna da opravda sve poteze.
U Europi nije tako. Regulatornoj politici upućen je cijeli niz prigovora. Opsjednutost učvršćivanjem bankovnog i financijskog sektora nije od jučer, može se reći da traje desetljećima, uočavaju bankari. Već se duže vrijeme slabo razmišlja o biznisu, o regulaciji biznisa. U fokusu su supervizija i bilance institucija, samo “da se kriza nikad više ne ponovi”. Paradoksalno, takvim se pristupom izbjegavaju rizici poremećaja u najvećim institucijama čime bi stvari mogle izmaknuti kontroli, ali se “sustav ugrožava” na drugi način. Silnim se ograničenjima suzbija bankovna aktivnost. U regulatornoj politici ne razmšlja se o tome kako će bankarstvo izgledati za deset godina, upozorio je jedan od predsjednika velikih banaka, nego se gleda da se sada - ništa ne dogodi. Bankarstvo, i uopće financije, tretira se kao problem, a ne kao dio rješenja – što ono može biti ili već jest.
A problemi u europskoj ekonomiji, u usporedbi s konkurentnim regijama, s Azijom i SAD-om, zaista su veliki. Mahmood Pradhan, iz Međunarodnog monetarnog fonda, upozorio je na poznate makroekonomske uvide, prema kojima očekivanje rasta u Europi slabi, a kad nema očekivanja, najčešće nema ni rasta. U takvim okolnostima, podsjetio je Pradhan, valja uzeti u obzir i scenarij u kojem je prisutna deflacija. Čak 11 zemalja Eurozone ima inflaciju manju od 1 posto, i ne bi bilo neočekivano da se pridruže onima koje već imaju deflaciju. I to je jedna od posljedica usporavanja ekonomske aktivnosti (a ne intenziviranja konkurencije, kako bi se moglo pomisliti). Smanjenje ili čak izostanak očekivanja rasta uzrokuju, primijetio je čelnik velike ING banke, da su se zahtjevi za kreditima u njegovoj banci u odnosu na 2007. prepolovili, a postotak odobrenih zahtjeva smanjio se sa 75 na 65 posto. Nerijetko, onima koji su odbijeni odgovor je – vi trebate kapital, ne kredit. Posebno se to odnosi na mala i srednja poduzeća, koja se i u Europi vide kao zamašnjak, ali u prevladavajućoj atmosferi izbjegavanja rizika ne nalazi se načina kako da im se otvori put i potakne ih se. Bankari se slažu da s politikom jačanje kapitala, koja se u financijskom sektoru provodi već godinama, no to implicira otvaranje mogućnosti snažnijeg upuštanja u rizik. Sličnosti u odnosu na situaciju u Hrvatskoj su dakle očigledne, iste su to teme. No važne su i razlike. Principi kojima se regulator rukovodi nisu sveto pismo. Argument, tako je u Europi, ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo, jer ni u Europi ne gledaju svi jednako.
>> Prognoze HUB-a: U 2015. čeka nas pad BDP-a i rast nezposlenosti
