Čitatelji Večernjeg lista već su upoznati s istraživanjem o predstečajnim nagodbama koje je od šesteročlane skupine stručnjaka naručila Hrvatska udruga banaka. U prošloj je kolumni objavljeno da se u predstečajnim nagodbama uglavnom ne provode vlasničko i kadrovsko restrukturiranje. Na reprezentativnom uzorku ustanovljeno je da je promijenjeno samo dva posto menadžera pa poduzeća i dalje vode oni koji su ih doveli u teškoće. Time se, slijedi zaključak, održava štetna sprega politike i izabranih gospodarstvenika. U ovom i sljedećim tekstovima istaknut ćemo još neke uvide iz završene prve faze istraživanja. Istraživanje Kompleksna mreža predstečajnih nagodbi je multidisciplinarno. Provode ga tri ekonomistice (S. Koščak, V. Pribićević, M. Bešević-Vlajo), dva fizičara (H. Štefančić i V. Zlatić) te informatičar (M. Šikić).
Primijenjena je vrlo suvremena metoda, kojom su se koristile američka i europska centralna banka kako bi istražile rizike financijske umreženosti. Analiza je provedena na 948 poduzeća koja su do 24. ožujka prošla predstečajnu nagodbu. Broj poduzeća koja u taj proces ulaze sad se već kreće prema sedam tisuća. Za tu skupinu poduzeća uzorak je – uz stanovita ograničenja – očito reprezentativan. Tih manje od 1000 poduzeća imaju ukupno gotovo 20 tisuća vjerovnika pa zahvaćaju i znatan dio ukupnog gospodarstva. Uostalom, njihov je ukupni dug vjerovnicima više od 26 milijardi kuna, što čini gotovo osam posto BDP-a za 2012. godinu i više od dvadeset posto proračuna za istu godinu.
Analiza je nedvojbeno pokazala da ta poduzeća čine mrežu. To znači – da pojednostavimo – da situacija i promjena u čvornom poduzeću ima značajne posljedice na druga poduzeća koja s njime ne moraju imati neposredni poslovni odnos, nego su povezana tek u drugom, trećem i daljnjim koljenima. Moglo je i ne biti tako, odnosno mogla se struktura hrvatskog gospodarstva sastojati od slabo povezanih “zajednica” dužnika i vjerovnika. Ustanovljeno je, međutim, postojanje ključnih čvorova, koji mogu predstavljati znatan sistemski rizik.
U odnosu na druge mreže u svijetu hrvatska ima specifičnosti koje ćemo ubuduće predstavljati. U ovom je tekstu zanimljivo istaknuti da koncept prosjeka (prosječnog poduzeća u predstečajnoj nagodbi, prosječnog dužnika, prosječnog vjerovnika) malo otkriva o prirodi procesa i sustava. Uprosječivanje je inače standardni postupak ekonomskih analiza, no ovdje se iz njega može malo naučiti. Poduzeća u predstečajnoj nagodbi ne čine kontinuitet, nego su međusobno vrlo različita. Nije riječ samo o veličini, nego o tome koliko su umrežena s ostatkom ekonomije. Neka od njih su centralna i mogu predstavljati znatan rizik, dok su druga periferna.
Iako je interes prirodno usmjeren na poduzeća koja su sistemski značajna, njihovu ćemo detaljniju analizu ostaviti za poslije. Među vjerovnicima jednu od centralnih pozicija zauzima država, ne toliko po visini svote koju joj dužnici duguju, iako je i ona nezanemariva, nego po broju veza. Država je vjerovnik 97,7 posto poduzeća u predstečajnoj nagodbi. To znači da su poduzeća koja su ušla u teškoće prvo prestajala plaćati svoje obveze prema državi. (Može se.) U petnaestak posto poduzeća porezna je uprava jedini vjerovnik. Ta poduzeća, dakle, nisu ni bila kandidat za predstečajnu nagodbu, nego su svoj problem trebala riješiti direktno s poreznom upravom. Ovako su samo opteretila administrativni postupak. Ta su poduzeća očito prije imala povlaštenu mogućnost da izbjegavaju plaćanje poreza, a poslije su iskoristila zaštitu koju dužnicima daje predstečajni postupak. Očito su jako dobro “umrežena”, ali ne na ekonomski način. Štetna sprega administracije i izabranih gospodarstvenika nije dakle karakteristika samo vrha piramide nego i podnožja. Potvrđuju to još neki bizarni podaci. Porezni dug tih petnaest posto poduzeća kojima je Porezna uprava jedini vjerovnik, čini samo tisućiti dio poreznog duga iz uzorka. Dakle, poduzeća (često obrti) ulazila su u predstečajnu nagodbu zbog svota koje su zanemarive u usporedbi s pravim teškoćama gospodarstva koje je Zakon trebao rješavati. “Umreženost” se jasno očituje u slučaju poduzeća kojemu dug premašuje godišnji promet, a Porezna uprava mu je jedini vjerovnik. Porez dakle nije plaćalo godinama, a onda je ušlo u predstečajnu. Predstečajna nagodba jednog café-bara trajala je 238 dana, što znatno premašuje zakonom propisanih 130 dana. Predstečajnu je nagodbu prošlo sedam frizerskih salona zbog ukupnog duga Poreznoj upravi od milijun kuna te šest ugostitelja s ukupnim dugom od 1,7 milijuna kuna. HRT i ZAMP su česti vjerovnici takvim poduzećima: HRT je vjerovnik u 25 posto slučajeva u uzorku, s prosječnim potraživanjem od 14.000 kuna, a ZAMP u više od petnaest posto slučajeva s potraživanjem od 25.000 kuna.
Ponovimo, nešto manje od tisuću poduzeća u uzorku povezano je s gotovo 20.000 vjerovnika. Proces predstečajnih nagodbi u koji su ušli njihovi dužnici (da pobjegnu od duga) izrazito im komplicira poslovnu aktivnost umjesto da je olakšava. Kontinuirani porast broja predstečajeva potiče pretpostavku da je riječ o procesu koji se sad već hrani vlastitom inercijom, kao gruda snijega. Posljedica je to činjenice da se u donošenje zakona ušlo bez kvalitetne analize. Kako se čini na osnovi prve faze istraživanja, umjesto generalnog postupka trebalo je rješavati probleme u čvornim točkama mreže. Uostalom, u uzorku poreznih dužnika sedam poduzeća duguje gotovo četvrtinu poreznog duga. Za tri je PU imala ovršnu ispravu, ali je nije aktivirala. No, o čvornim rizicima pisat ćemo u sljedećim tekstovima.
>> Banke će spašavati kreditori, a ne porezni obveznici
