Kristina Ercegović, jedna od najuspješnijih mladih poslovnih žena u Hrvatskoj, posljednjih pet i pol godina bavi se organizacijom među poduzetnicima i onima koji to žele postati vrlo popularnog Business Caféa. Do sada je održano više od 100 različitih okupljanja, predstavljeno je više od 300 poduzetničkih priča, u publici je bilo više od 10.000 gostiju, a sklopljeno je i najmanje 10 milijuna eura poslova.
Za čitatelje Večernjeg ova perspektivna poduzetnica govori o tome kako je došla na ideju da krene u samostalne poduzetničke vode, što je zapravo Business Café, ali i otkriva neke pojedinosti iz svog privatnog života: kako i gdje provodi odmor, te priča o planovima za budućnost.
Osnovali ste tvrtku u kojoj se bavite savjetovanjem i umrežavanjem malih poduzetnika. Što je zapravo Business Café?
Zaokret je moja treća firma, prve sam dvije prodala. U poduzetništvu sam gotovo 15 godina. Business Café je event, druženje malih poduzetnika i onih koji to žele postati s dvije osnovne poruke: kada pokrećemo i vodimo svoj biznis “nismo sami” i “moguće je uspjeti” sada i ovdje unatoč svemu i svima, a što pokazuju i priče naših gostiju. Održava se svaka dva mjeseca, traje dva do tri sata, i tada poduzetnici u opuštenoj atmosferi govore o svom poduzetničkom putu pred gostima koji im mogu postavljati pitanja. Nakon toga poklanjamo korisne stvari nekome iz publike te slijedi neformalni networking prije kojeg obično potaknemo umrežavanje kroz neku igru. Za goste s kojima razgovaramo zovemo ljude oba spola različite dobi iz različitih djelatnosti, baš zato da pokažemo da je sve moguće. Danas je to već pokret, svi pričaju o jedinstvenoj atmosferi i energiji.
Negdje sam pročitala kako je vaš moto “u poduzetništvu nije bitno koliko zarađujemo, nego kakva osoba putem postajemo”. Zašto mislite da je to važno?
Za mene je kraj i početak biti (ostati i postati) čovjek. Imati vlastiti biznis divna je životna avantura puna uspona i padova s puno ljudi oko nas u raznim ulogama. Odlična prilika za rast i razvoj u svakom pogledu. Najviše nas u životu usrećuju odnosi s drugim ljudima, ne stvari, nego odnosi i doživljaji, iskustva. Zato smo tu.
Kako su izgledali vaši počeci? Kažu da je za sve zaslužna Oprah. Je li to točno?
Tako nekako. S 26 godina operirala sam kralježnicu, imala sam skoliozu od tinejdžerskih dana. Za vrijeme bolovanja gledala sam Oprah Show i ležala u krevetu s ogromnim bolovima. Gledala sam emisiju o nesvakidašnjim zanimanjima i tada je gospođa koja je bila tajni kupac rekla da kupuje, putuje, jede po restoranima i da je za sve to plaćaju.
Odmah mi se to učinilo posao iz snova. Digla sam se iz kreveta, jedva, i sve išla istražiti na internetu. Vrlo brzo nastala je Heraklea, prva agencija specijalizirana za mystery shopping u jugoistočnoj Europi. Prodala sam je nakon 10 godina, a ona i dandanas uspješno posluje.
Prije no što ste osnovali prvu vlastitu tvrtku radili ste u Plivi. Zašto je biti svoj gazda za mladu ženu bio veći izazov nego raditi u velikoj, stabilnoj kompaniji?
Osam mjeeci nakon što sam osnovala Herakleu dala sam otkaz u Plivi. Sreća i sloboda – o tome se radi u poduzetništvu. Izražavanje sebe i svih svojih kreativnih potencijala i ambicija – biti sam svoj gazda je za mene bio bolji put. Pliva je bila divna firma za rad, zahvalna sam na prilikama, znanju, iskustvu, no nisam tip za korporacije.
Obožavam Zadar. Istra mi je također draga. Beograd jako volim. Noćni život i gastroponuda u Beogradu za hedonista poput mene uvijek su privlačni
Pišete blog i knjige. Kome su namijenjeni vaši savjeti i zašto mislite da je potrebno da svoje iskustvo podijelite s drugim ljudima?
Redovito pišem blog, a upravo završavam četvrtu knjigu. Izaći će do kraja godine. Treća knjiga „Sam svoj gazda“ totalni je hit u regiji. Pišem za male poduzetnike i za one koji žele zaokret. Mislim da nismo sami, i da naša priča inspirira druge, potakne ih da razmisle, ohrabri ih da naprave zaokret i promjene koje žele, a ne usude se.
Kako kombinirate svoje silne obveze i privatni život?
Kriterij mi je radost. Ništa ne moram, ništa mi nije obveza. Nastojim raditi ono što me veseli, poslujem s kim želim, pažljivo biram s kim i kako provodim vrijeme. Ne idem na kave koje su točka kukanja, ne gledam televiziju, ne čitam novine, putujem na mjesta na koja želim. Za mene je linija između poslovnog i privatnog života vrlo tanka. Moj posao je moj poziv i životna misija, ne samo posao. Živim sa sinom i partnerom koji također ima svoj biznis. Kombiniramo zajednička putovanja, a kad je Luka kod tate imam dosta vremena za sebe. Volim čitati, putovati, pisati, sjediti uz more…
Koliko bi poslovan čovjek trebao provesti vremena na godišnjem odmoru?
Kad god osjeti potrebu. Što više to bolje. I redovito. Ja se odmaram mjesec i pol do dva ljeti, 10-ak dana zimi te idem na kraće odmore dva do tri puta godišnje. Uvijek uz posao kombiniram neki odmor da bude puno zadovoljstva.
Gdje se volite odmarati?
Obožavam Zadar. Istra mi je također draga. Beograd jako volim. Noćni život i gastroponuda u Beogradu za hedonista poput mene uvijek su privlačni. Uzmem vremena za sve što poželim. Ne čekam ono – kad budem imala vremena. Najbolje vrijeme za ono što želimo je sada.
Stalno i svuda širite pozitivu. Iz svega što se može pročitati o vama ispada da nemate kriza i loših dana. Je li baš tako?
Naravno da imam, itekako. I ja imam strahove, sumnje, vlastite borbe sa životnim izazovima. I o njima pišem na blogu, kažu moje prijateljice preotvoreno. No baš to ljudima pomaže. Vide da smo svi isti i da nisu sami. Uvijek se fokusiram na pozitivno u promjeni i nastojim ići dalje što prije mogu. Da ne kukam previše. Ista sam kao i svi drugi. Ne volim širiti lažnu pozitivu i praviti se da je sve u redu, staviti ružičaste naočale i misliti da ću imati sve što poželim. To je površan pristup, moj bi sin rekao bla-bla. Život svima nosi uspone i padove. Poanta nije nikad ne pasti, niti je to moguće. Poanta je u tome kako ćemo se brzo dići i što ćemo naučiti. Nitko od nas ne živi idealan život, svakom se čini trava zelenija u susjedovu dvorištu, no iz bogatog iskustva individualnog savjetovanja poduzetnika mogu potvrditi – svatko nosi svoj križ.
Godine 2007. Croma vam je dodijelila nagradu za najboljeg menadžera godine. Bili ste najmlađi menadžer i prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada. Vlada li u Hrvatskoj antipoduzetnička klima ili je to samo opravdanje pojedinaca za vlastiti neuspjeh?
To je jedna od nagrada kojima se ponosim. Hrvatska treba još raditi na poticanju poduzetničke klime, od vrtića nadalje. Nedavno sam u Lukinu razredu, djeci u dobi od sedam-osam godina, održala sat poticanja biznisa. Bili su preslatki, puni ideja. Znaju prodavati, znaju pregovarati. Kasnije im se ubije potencijal. Uvijek će 10 posto ljudi biti poduzetnici i to je u redu. Trebamo ohrabriti ljude, pružiti im potrebna znanja, olakšati uspjeh, ali i neuspjeh. Ako ne uspijemo onda smo stigmatizirani. A nakon pet godina uspijeva samo 20 posto tvrtki. Hrabra je stvar pokrenuti vlastiti posao i velika stvar uspjeti u njemu. Svi u državi žive na račun poduzetnika, mi preuzimamo rizik, ulažemo, zapošljavamo, punimo proračun. I to se treba cijeniti, a ne kritizirati. Mediji isto mogu puno pomoći u stvaranju bolje slike o poduzetnicima. Ne treba uvijek pisati o lopovima i tajkunima. Za primjer treba isticati i male poduzetnike koji pošteno zarađuju i divni su prema svojim zaposlenicima i kupcima. Ovi drugi su iznimka, a ne pravilo. Ovako ljudi s gorčinom kažu „radim kod privatnika“, jer se odmah misli da je taj privatnik pohlepan i da izrabljuje. Dodatno, žene poduzetnice u medijima su uglavnom žene koje su novac dobile razvodom ili tko zna kako. Treba paziti kakvu sliku time šaljemo mladim ženama.
Možete li nam otkriti što će biti vaši sljedeći potezi?
Od jeseni ću se ponovno fokusirati na grupni i individualni rad s poduzetnicima koji su nekoliko godina u biznisu, a sada su u situaciji da bi lako mogli izgorjeti. Radit ću s njima da nauče kako imati više vremena za sebe, obitelj i prijatelje i da više uživaju i u poslu i u životu. Taj mi je program prošle godine bio totalni hit, no zbog turbulentnog rasta Business Caféa unatrag sedam mjeseci morala sam ga staviti na čekanje. No sad sam našla načina kako taj rad učiniti još boljim. Neću više raditi s ljudima koji još razmišljaju o tome da pokrenu nešto svoje, oni ne znaju cijeniti znanje koje dobiju. Razumijem ih, no neću se više baviti time kroz osobni rad, samo kroz blogove i knjige.
>> Ustrajni rad i timski duh kao preduvijet uspijeha
vragbaba