U današnje vrijeme kada mladi s roditeljima žive i nakon 30.
godine, a stalne poslove jedva pronalaze, prava je rijetkost pronaći
mlade i uspješne poduzetnike. Dio ih je hrabro zakoračio u
nepoznato i pokrenuo vlastiti posao, a dio naslijedio obiteljski posao.
Iako ih mnogi nisu doživljavali ozbiljno, oni svojim radom dokazuju da
su ravnopravni svim drugim poslovnim ljudima, bez obzira na dob. S
četvero mladih i uspješnih poduzetnika razgovarali smo o
njihovu poslu, problemima s kojima se susreću te njihovim planovima za
budućnost.
Tridesetogodišnja Ivana Drčec vlasnica je tvrtke Cyclops
koja se bavi projektiranjem informacijskih sustava za koje je dobila
brojna svjetska priznanja i nagrade na sajmovima inovatora.
– Imala sam dosta poteškoća zbog svoje dobi, jer
danas u IT sektoru baš i nema puno vlasnica firmi, a
pogotovo tako mladih. Bila sam toga potpuno svjesna i znala sam da mi
je najbolje samo raditi, jer sam vjerovala da će s vremenom reference
govoriti za mene. Danas je upravo tako pa se više ne
opterećujem početnim problemima, a i navikla sam se na to da u prvim
razgovorima klijentima moram dati vremena da prijeđu preko nekih svojih
predrasuda – tvrdi Drčec. 29-godišnji Ozren
Orešković priprema se od oca preuzeti vođenje tvrtke Veski,
koja se bavi razvojem proizvoda na području nadzora i upravljanja te
konzaltingom na području analize vibracija, eksperimentalnih mjerenja
te obrade signala.
Spremniji na rizike
– Znao sam se susresti s nekim predrasudama o tome da kao
mlad nisam kompetentan za razgovore o nekim temama. Ali to ovisi, kod
nas me ponekad ljudi u nekim firmama uopće ne doživljavaju kada
razgovaramo, pogotovo u državnim firmama, ali sa strancima, recimo,
nemam problema. Pretpostavljam da je kod njih uobičajenije da mladi
ljudi mogu biti poslovno uspješni – ističe
Orešković. Zbog svoga ozbiljnog izgleda,
29-godišnji Bruno Birgmajer, vlasnik i direktor rastuće
visokotehnološke tvrtke Visor, srećom nije imao problema.
– Dosad nisam imao problema sa svojom dobi jer i izgledam
malo starije nego što jesam, ali ne mogu reći da se ne
trudim, kada su u pitanju razgovori u poslu, ostaviti dojam ozbiljnijeg
čovjeka. Zadržavam ozbiljniji nastup upravo da bih izbjegao te stvari,
jer dosta ljudi ima predrasude. Ja bih rekao da su mlađi ljudi u
prednosti zbog pokretanja posla i zbog motivacije i lakše se
odlučuju na rizike i slobodnije rade – smatra Birgmajer. Kao
trećoj generaciji obrtničke obitelji, Nataši Trinajstić bilo
je sasvim normalno naslijediti obiteljski postolarski obrt Zvonimir
koji je lani proslavio čak 60 godina rada.
– Kada je tata otišao u mirovinu, ja sam preuzela
obrt. U našoj radionici sam uz mamu i tatu i izučila zanat.
Nisam ni požalila što sam to napravila, taj posao treba
voljeti jer nije lagan, budući da su nas male obrtnike pogodile brojne
promjene. Mislim da se stari obrtnici jedva snalaze u ovoj
šumi pravilnika i propisa koji nam se donose. Mi mlađi ipak
to uspijevamo i nastojimo održati te obiteljske obrte – kaže
Trinajstić. Kada je prije četiri godine iz nule odlučila pokrenuti svoj
posao, Ivana Drčec nije imala nikakve prethodno ugovorene poslove, ali
je odlučila riskirati.
– Željela sam pokušati, a smatrala sam da imam
puno manje vremena od svojih muških kolega za podizanje
stabilne tvrtke. Naime, svakako želim osnovati obitelj jednoga dana i
posvetiti se i nekim drugim stvarima, što smatram
nešto bitnijim od samoga posla –
objašnjava Drčec te nastavlja: – Prije svega mi je
bio cilj da se poslovanje što prije razvije do razine da
može neko vrijeme funkcionirati i bez mene. Za pokretanje tvrtke trebao
mi je početni kapital koji nisam imala, pa su tu uskočili roditelji
koji su mi pomogli dići kredit. Njime sam kupila servere i
nešto jaču opremu, a dogovor s roditeljima je bio da ću
još dvije godine živjeti kao studentica, pa ako posao prođe,
odlično, a ako ne, ništa strašno. I tako su
stvari krenule – vrlo polako, s vrlo malim poslovima,
nikakvom profitabilnošću, dapače, praktički sam
trošila vremena i novca i zajedno s kolegom Miroslavom
radila dan i noć.
Bruno Birgmajer vlastiti je posao pokrenuo s 26 godina.
– Odlučio sam pokušati i bilo je ili sada ili
nikada. Tada je moja osobna situacija bila najbolja za takav rizik,
nisam imao obitelj, magistrirao sam na fakultetu i tu je bila prilika.
Poklopila se ideja za posao, uvjeti i nešto
ušteđevine od trgovanja dionicama. Pa ako propadne, nije
sramota. Ja sam inženjer elektrotehnike, pa sam lako mogao naći posao.
Dugo sam znao da ću se pokušati ostvariti u vlastitom poslu
i srećom, uspjelo mi je – prisjeća se Birgmajer. Iako od
Ozrena Oreškovića nitko nije očekivao da nastavi obiteljski
posao, nakon premišljanja ipak je odlučio raditi za oca.
– Shvatio sam da mi je ono što radi moj otac
zanimljivo. Tada je imao firmu s četiri čovjeka i bio mi je izazov tu
nastaviti i pokušati podići poslovanje na višu
razinu. Tamo sam već pet godina, izvozimo, imamo ozbiljnije razgovore s
klijentima i to ide nekim smjerom koji sam ja i želio. Za sada nisam
požalio – tvrdi Orešković. Svi naši
sugovornici složili su se da im najveće probleme u poslovanju stvara
nepoštovanje rokova plaćanja, zbog čega dolazi do
nelikvidnosti.
– Vani je rok otplate 60 dana i novac sjedne u tom roku, a
kod nas se to ne događa, pa onda ne možeš vratiti svoj
novac. To su najveći problemi. Tržište imamo, konkurencija
je uvijek tu, ali je se ne bojimo jer imamo dobre proizvode i dobro
radimo. Ostalo su problemi koje ima svako poduzeće – kaže
Orešković. Velike tvrtke s akumuliranim kapitalom mogu si
priuštiti kašnjenje plaćanja, ali malima to
uvelike otežava posao.
Ključ u bravu
– Da nam je u početku plaćanje kasnilo par mjeseci, mogli smo
slobodno staviti ključ u bravu jer u to vrijeme nismo imali rezervnog
kapitala, niti su nam banke vjerovale u toj mjeri da bismo se mogli
osloniti na njih. A i inače razvijamo aplikacije isključivo za privatne
tvrtke, jer nam je iz iskustva starijih kolega jasno, što se
tiče državnih firmi i načina na koji se provode natječaji (a poslije i
vrše plaćanja), da nemamo tamo još neko vrijeme
što tražiti. Rad s privatnom tvrtkom jedna je sasvim druga
dimenzija – privatnik daje svoj novac i vrednuje
vaš trud pa tu ipak može doći do izražaja kvaliteta
odrađenog posla. Zato je s njima lakše surađivati i imaju
više sluha za redovito plaćanje. Ipak, država je najveći
klijent IT industrije, ali tamo je malim tvrtkama u trenutačnim
okolnostima teško doći do riječi – smatra Drčec.
Krize se niti jedan naš sugovornik ne boji, dapače, većina u
njoj vidi svoju priliku.
– Osjetili smo značajan pad u inozemstvu, imali smo
nešto izvoza u zapadnu Europu i Veliku Britaniju i tu nam je
već nekoliko ugovorenih projekata otkazano, tvrtke za koje smo radili
bankrotirale su i u biti tek sada taj val stiže kod nas. Zatvarat će se
sve slavine na koje se svi oslanjaju. Dosta smo se okrenuli izvozu,
djelomično zato što tamo nemamo problema s plaćanjem iako je
teže dogovoriti posao, a i zbog toga što mi u biti
servisiramo industriju koja je kod nas slaba. Vani uredno plaćaju i
kultura poslovanja je na mnogo višoj razini, pa u tome
vidimo izlaz – tvrdi Birgmajer. Ivana Drčec u krizi vidi
prednost jer se njezina tvrtka bavi razvijanjem informacijske potpore
poslovnih procesa u firmama.
– Osim razvojem aplikacija, bavimo se i formiranjem samih
poslovnih procesa svojih klijenata. Cilj nam je klijentu dostaviti sve
informacije koje su mu kritične za upravljanje poslovanjem. Naime,
što prije klijent dobije informaciju u kakvom je stanju
njegov, primjerice, proizvodni proces, ima jasnu sliku u kojem pravcu
treba djelovati. A u krizama je pravodobna informacija vrlo bitna
stvar, pa ako svom klijentu uspijete poboljšati protok
informacija kroz poslovanje, onda ste mu zasigurno pomogli da bude
konkurentniji na tržištu. Zato se na neki način ne bojim
krize, a našu prednost vidim u ideji da se fokusiramo na
unapređivanje poslovanja svojih klijenata kroz razvoj aplikacija i
samih poslovnih procesa, a ne samo isporukom i održavanjem nekog općeg
softvera bez konkretne prilagodbe – ističe Drčec. Obrtnicima
kriza traje oduvijek – smatra Nataša Trinajstić.
– Nadam se da ćemo se izvući iz krize i da će mi čak
olakšati posao. Prije smo u Italiji kupovali materijale za
dobar proizvod, i prije 10 godina su nas počeli odbijati jer sam
kupovala premalu seriju. Sada se nadam da će se oni opet vratiti nama
malima koji smo godinama kod njih kupovali – kaže Trinajstić.
OKRUGLI STOL
