Bankovni sustav izdržao je udar, no nestabilnost i prijetnja kaosom nastavljaju se. To je objektivni sažetak trenutačnih posljedica pravomoćne presude u slučaju kolektivne tužbe za „švicarski franak“. Riječ je o vrlo izglednom pravnom kaosu, s obzirom na prva tumačenja presude koja ga potiču.
Iako nitko ne zna i još ne može procijeniti, ali zaista ni izbliza, što u novčanom izrazu znači odluka Visokog trgovačkog suda da je ništetan način na koji je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u ugovorima na koje se tužba odnosi, krenule su spekulacije: od toga da je spornih od 150, 200 milijuna kuna godišnje, do ukupne visine od 6 milijardi kuna (u jednim novinama). Prvi broj se osniva na izračunu efekata enormnog smanjenja kamate prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa 5,3 na 3,23 posto.
Međutim, Goran Aleksić iz Udruge Franak spominje na televiziji 2,5 milijardi kuna. Odvjetnica Nicole Kwiatkowski, iako se ograđuje da „to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja“, ipak „procjenjuje“ (može li se to tako nazvati): „Ako je riječ o kreditu za automobil srednje klase, tu bi mogla biti riječ o iznosu od šest do deset tisuća kuna, kod nenamjenskih kredita od 50 do 60 tisuća eura moglo bi se raditi o iznosu od oko 20 tisuća kuna, a kod stambenih kredita i do 40 tisuća kuna“.
To bi bilo smiješno da nije neodgovorno. Ne zato što je netočno, jer nitko ne zna što je točno, nego upravo zato što još nitko ne zna što je točno naklapanje poziva na kaos.
„Procjenama“ se, svima je jasno, neformalno ističu novčani zahtjevi i potiču očekivanja s kojima se dalje ide u postupak. Provode se pripreme za nastavak bitke, što znači da se brzo rješenje ne očekuje, a možda čak i ne priželjkuje.Osobito su aktivni mediji u kojima dužnici u francima diktiraju priloge o ovom slučaju.Kad sam u televizijskoj emisiji prvi put diskutirao s udruženim dužnicima, prigovorio sam im da iznimno emotivnim pristupom donekle prijete sustavu, zanemarivanjem štediša, drugih gubitnika krize itd. Odgovorili su da su očajni, da im je potenciranje emocija jedini način.
Tada mi je to bilo uvjerljivo. Danas se vidi da situacija nije puno evoluirala. Kad je enormni rast tečaja franka beskrajno otežao život dužnicima, a prije toga nitko nije smatrao spornim način na koji je ugovorena promjenjiva kamata, Hrvatska taj problem, taj društveni konflikt, nije bila u stanju riješiti. Izgleda da ne zna ni danas iako je donesena pravomoćna presuda.
Djelomično, to je posljedica činjenice da je riječ o prvoj kolektivnoj tužbi s kojom nitko nema iskustva te da je pravna situacija vrlo nejasna. Kao što je u obrazloženju presude navedeno, njome se tek otvaraju vrata za eventualne odštetne zahtjeve. A oni također mogu biti dugotrajni, što nekome nije problem, a nekome jest. I to s neizvjesnim ishodom.
S tom je argumentacijom i sudac Dobronić sugerirao nagodbu. Drugo, presudom promjenjiva kamata nije ukinuta. Sud je ustvrdio da je ništetan način na koji je u spornom razdoblju ugovarana, a poništio je prvostupanjsku naredbu bankama da u roku od 60 dana ponude dužnicima ugovore u kojima se kredit u francima pretvara u kunski, a kamata vraća na početnu, fiksnu. Pojavila su se i razmišljanja da se razlika ne obračunava na početnu kamatu kao fiksnu nego na neku drugu, i to također varijabilnu tijekom otplate, jednostavno zato što ugovorne strane nisu ugovorile fiksnu, nego varijabilnu stopu.
Ne želim osobno stati iza bilo koje od tih spekulacija. Jedino iznosim mogućnost da se to pojavi na sudu. Uostalom, kad god su me u javnoj diskusiji iz Udruge pritiskali (najviše G. Aleksić) da se odredim o promjenjivoj kamati, nisam prihvatio izazov. Valutnu sam klauzulu kao temelj sustava uvijek branio. Promjenjiva kamata ekonomski je rizik čak i kad je transparentna, što se vidi u današnjoj situaciji u kojoj su Euribor i Libor na povijesnim minimumima. Pravno je također vrlo zahtjevna. O njoj je na Pravnom fakultetu u Zagrebu napisana kompleksna studija od osamdesetak stranica.
To su, dakle, pravni aspekti slučaja. Izračun koliko je u svakoj rati izražen efekt promjene tečaja, a koliko promjene kamate, vrlo je kompliciran. Praktički svaka rata svakog kredita ima različite omjere glavnice i kamate, svaki je kredit ugovoren u različitim tržišnim okolnostima, a kamate su se znale smanjivati čak i kad su rate rasle. No, više nema mogućnosti za kolektivno sudsko rješenje. Tužitelj mora doći s odštetnim zahtjevom. Sudski vještaci ne samo da koštaju nego ni sami nisu na dobrom glasu.
Mogućnost da mediji budu ispunjeni napisima o pojedinačnim sporovima izgledna je.Obje strane najavile su reviziju na Vrhovnom sudu. Mogućnost da se smjer okrene prema nagodbi vrlo je mala. I banke i dužnici mogu ponuditi nagodbe u pojedinačnim slučajevima. Pitanje je koliko je to oportuno. Na vidiku nema inicijative koja bi ponudila nagodbu na nekoj općoj razini i nije jasno tko bi je mogao pokrenuti. Prijeti se Strasbourgom i mogućnošću da spor traje koliko onaj s Ljubljanskom bankom.
Ako netko to vidi kao rješenje, nije ga lako razuvjeriti. Mali su, dakle, izgledi da se pravni kaos izbjegne i nakon pravomoćne presude, iako time najviše gube oni kojima je najteže.
Logika banaka: Možemo mijenjati kamate kako nam se sprdne, nitko nam ništa ne može = OK / Moramo vratiti opljačkani novac = KAOS