Radnik uvijek ima pravo na naknadu štete zbog nekog poslodavčevog
postupka kojim su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, pa je tako
člankom 102 Zakona o radu propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu
ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu
prema općim propisima obveznog prava, a tu se ubraja i šteta koju je
poslodavac uzrokovao povredom radnikovih prava iz radnog odnosa.
Naknada plaće, koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza od strane
poslodavca, ne smatra se naknadom štete.
Kada sud tijekom postupka za utvrđivanje poslodavčeva otkaza
nedopuštenim utvrdi da je radnikov tužbeni zahtjev osnovan te da
poslodavčev otkaz nije dopušten, ali radniku nije prihvatljivo
nastaviti radni otkaz kod tog poslodavca, tada će sud na zahtjev
radnika ili poslodavca odrediti dan prestanka radnog odnosa te dosuditi
radniku naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih
mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno
o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete
radnika.
Poslodavac navedeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu može
podnijeti ako postoje, kako to Zakon o radu kaže, okolnosti koje
opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih
okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije objektivno moguć.
Opisani zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu radnik i poslodavac
mogu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.
Navedeni iznos koji radnik traži na ime naknade štete predstavlja
satisfakciju za pretrpljenu neimovinsku štetu nastalu zbog nezakonita
otkaza, a uz naknadu štete radnik svakako ima pravo kumulirati i
zahtjev za naknadom plaće za razdoblje od poslodavčevog nedopuštenog
otkaza do dana koji sud odredi kao dan prestanka radnog odnosa, koja
naknada se može smatrati naknadom imovinske štete zbog izgubljene
zarade.
Naknada štete radniku
