Dva i pol tjedna premijer Zoran Milanović proveo je na proputovanju bespućima Australije i Novog Zelanda družeći se s Aboridžinima, Maorima i poznatim kič-slikarom hrvatskog podrijetla tvrdeći pritom da je jedan od ciljeva njegova putovanja animiranje tamošnje dijaspore da investira u Hrvatsku.
No, ako je premijeru uistinu boljitak domaćeg gospodarstva kriterij pri odabiru svojih vanjskopolitičkih destinacija, umjesto u Australiju mogao se zaputiti u jednu znatno bližu, iako ponešto manje atraktivnu državu.
Alžir je, naime, već neko vrijeme najznačajnije izvozno tržište Željezare Split, jednog od rijetkih preostalih industrijskih poduzeća u danas poprilično deindustrijaliziranoj regiji srednje Dalmacije. I Željezara Split još do prije koju godinu nije bila u ništa boljem stanju od većine upropaštenih industrijskih mastodonata u regiji. Proizvodnja u tehnološki zastarjelim postrojenjima bila je zapuštena, tvrtka opterećena dugovima, a radnici su nakon višemjesečnog rada bez primanja plaće štrajkali glađu.
Takvu željezaru preuzela je CIOS Grupa domaćeg poduzetnika Petra Pripuza i u partnerstvu s njemačkom kompanijom Techcom pokrenula proizvodnju. Nakon nekog vremena Nijemci su u potpunosti preuzeli željezaru te je doveli do razine da zapošljava 300 radnika, proizvodi respektabilne količine armaturnog željeza i najveći dio izvozi. Glavno su tržište željezare države sjeverne Afrike, ponajviše upravo Alžir. Pritom bi, osim kvalitete i cijene, jak adut proizvoda Željezare Split trebao biti i Euromediteranski sporazum između EU i Alžira, kojim je određena preferencijalna carinska stopa za sve proizvode koji se iz EU uvoze u tu državu. No, kako se nedavno u Poslovnom dnevniku požalio čelnik splitske željezare, na njihove se proizvode ta niža stopa ne primjenjuje, naprosto zato što ni devet mjeseci nakon pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji alžirska carinska uprava Hrvatsku nije uvrstila na vlastiti popis država članica EU. Dakako, Alžir zasigurno ne spada u vrh ljestvice svjetskih zemalja s efikasnom birokracijom, no u ovom slučaju pitanje ne bi trebalo biti što alžirski službenici nisu učinili, već što hrvatski birokrati jesu poduzeli da se ovaj, naizgled jednostavan, ali jako skup problem riješi. Hrvatska, treba to reći, u Alžiru ima i svoje veleposlanstvo, dakle veleposlanika, brojne atašee, službenike, popratno osoblje, rezidencije, službene automobile, budžete... Čime se taj cijeli aparat bavio posljednjih 270 dana? Postoji li u Alžiru važniji zadatak za diplomatskog predstavnika od rješavanja problema o kojem ovisi 300-tinjak radnih mjesta u Hrvatskoj? Koje su, u konačnici, sankcije za državne službenike koji nisu kadri riješiti ovakav problem punih devet mjeseci?
U suštini priče o Željezari Split, zapravo, krije se priča o osnovnoj podjeli koja postoji u hrvatskom društvu – između onih koji rade i proizvode novu vrijednost te onih koji od tog rada žive. Za rad onih koji su plaćeni da rješavaju njihove probleme hrvatski građani svakog mjeseca iz svojih dohodaka, putem poreza, izdvajaju desetke, pa i stotine milijuna kuna. Kad ti nisu sposobni obaviti posao koji im je povjeren, pokazuje to slučaj Željezare Split, cijenu opet plaćaju građani – svojim radnim mjestima. Gdje je odgovornost državnih birokrata, diplomata i ostalih korisnika javnog novca? Splitska željezara, nadajmo se, svoj će problem ipak riješiti – intervencijom diplomata matične zemlje njezina vlasnika – Njemačke. Hrvatska vanjska politika pak u međuvremenu će se aktivno angažirati na okončanju ukrajinske krize, a premijer svojim posjetom Filipinima pokušati potaknuti mirno rješavanje teritorijalnih nesuglasica u Južnokineskom moru.
>> Rađenović o ocjeni Fitcha: Moramo uvjeriti Agencije u napredak inače ćemo potonuti
Ovdje se vidi sva bijeda nase politike i vanjskopoliticke nekompetentnosti...Ali sto se i moze ocekivati od Pusicke i njoj slicnih...Stvarno jad i bijeda....