Umjesto da dugogodišnje iskustvo i znanje o zaštiti bilja naplati osobno korisnijim poslovima s proizvođačima zaštitnih sredstava, osječki sveučilišni profesor dr. Davor Šamota posljednjih pet-šest godina volonterski se posvetio ekološkoj proizvodnji koja je, kažu, uz Internet najbrže rastuća svjetska ekonomija. No, u Hrvatskoj je tek na početku. Dr. Šamota sudjeluje u oživljavanju ekoprojekata u Hrvatskoj, od 1997. godine voditelj je savjetodavne službe Udruge za organsko-biološku proizvodnju Biopa, jedan je od autora (pod)zakonskih tekstova o ekološkoj proizvodnji, a posljednjih godinu dana imao je i menadžersku ulogu u projektu baranjskih proizvođača paprike i nizozemskih kupaca.
- Nakon uporna lobiranja, Ministarstvo poljoprivrede je 1998. godine osnovalo Povjerenstvo koje je pripremilo zakon o ekološkoj proizvodnji. Zakon je 1999. godine trebao ići na drugo čitanje, ali tada je došla nova vlast, pa se opet išlo u prvo čitanje. Izgubilo se godinu i pol dana, a 14. veljače ove godine konačno je donesen, ali Zakon ništa ne vrijedi bez podzakonskih akata, pa smo učinili sve kako bismo do kraja godine i to riješili. Pravilnike smo radili tako da poštuju zakonske okvire i da čitatelj prema njima može i proizvoditi. Za mjesec dana trebali bi biti obavljeni svi normativni poslovi, a naša bi ekološka poljoprivreda time bila usklađena s europskim uredbama.
Koliko je Povjerenstvo u tomu imalo potporu Ministarstva poljoprivrede?
- Od kada radimo promijenila su se četiri ministra poljoprivrede. Svi su nas podržavali, ali smo stalno morali ponavljati istu priču. Uz to, za samu proizvodnju potpora je ostala samo verbalna.
Imamo dakle zakone i prateće propise, bit će i poticaja, ali kako proizvoditi bez poznatog tržišta?
- Nema organiziranog tržišta. Ljudi prodaju na imanju ili tržnici, snalaze se na razne načine, a neki proizvođači imaju stalne kupce i nemaju potrebu ići na tržnicu. Sada se javljaju Hipp, Billa, Konzum, Coop i drugi koji žele otvoriti ekoštand, ali veliki kupci traže i velike količine robe, kontinuiranu opskrbu i velik izbor.
Razgovarali smo i s hotelima o uvođenju ekomenija, barem pokusno mjesec dana, jer na našoj obali u 50-ak hotela nijedan restoran nema organski meni, iznimno imaju vegetarijanski, iako je poznato da su kupci takve hrane uglavnom bogatiji ljudi. No, i to je relativno jer ekološka hrana u Europi više nije hrana bogatih nego i srednje klase koja misli na svoje zdravlje.
O ekološkoj proizvodnji u Hrvatskoj mnogo se govori, a površine pod tim sustavom su gotovo simbolične.
- I to je problem. Ministarstvo je proljetos poslalo okružnicu udrugama da pošalju neku vrstu osobne karte o površinama, vrstama i količinama robe, što je potrebno u stvaranju legislative. Jedino su Biopa i imanje "Zrno" Zlate Nanić poslali kompletan popis. Drugi se nisu ni odazvali, ali opet pitaju kada će biti propisi, poticaji, traže samo prava, a obveze nitko ne prihvaća.
Ne postoji cjelovit popis ekoloških proizvođača. U 14 registriranih udruga ima oko 1000 proizvođača, a organizirana proizvodnja postoji na tri do četiri tisuće hektara.
Hrvatska je počela ekoprojekte 90-ih godina, ali zbog rata smo ispali iz FAR-programa, a Mađari, Česi, Poljaci su dobili dobar novac i udesterostručili su površine. Primjerice, Mađari su tada počeli sa 20-ak probnih ha, a sada imaju više od 40.000 ha i izvoze oko 80 posto proizvoda. Mađari su, kao i mi, imali mnogo neobrađene zemlje i slabu primjenu pesticida i gnojiva, i to ne zato što nisu htjeli nego to nisu mogli financirati.
Inzistirate na edukaciji proizvođača, ali dio ih to ne prihvaća iako znaju za stroge kriterije stranih ulagača?
- Kada smo dobili prvi švicarski projekt, odmah poslije rata, na predavanja su ljudi dolazili zbog besplatna sjemena i zaštitnih sredstava. Bio je to i način privlačenja, ali mi smo željeli da se sve pošteno plati, odradi i zaradi. Ljudi koji su došli samo zbog dara, brzo su odustajali. Istina, bilo nam je žao jer ih većina nije imala pet kuna u džepu i bilo im je teško početi bilo kakvu proizvodnju.
Sada nam dolaze mnoge strane tvrtke. Primjerice, Austrijanci su zasadili voćnjak na 25 ha nedaleko od Varaždina, a i nama nude proizvodnju sirovina za sušeno voće. Za bundeve daju besplatno sjeme i spremni su pokrivati troškove certifikacije, gnojidbe i zaštite, s time da bi se to otplatilo predavanjem proizvoda. No, treba sklopiti izravan ugovor ozbiljnih proizvođača i kupaca.
Čime stranci osiguravaju ulog u tu proizvodnju?
- Ničim. Na riječ smo dobili 25.000 guldena za proizvodnju povrća u Čemincu jer smo rekli da nemamo novca za pokretanje proizvodnje na 40 do 50 ha povrća, a da kilogram sjemena stoji od dvije do pet tisuća DEM. Tako lijepu gestu ili probni balon Nizozemaca smo ispunili. Zbog problema u proizvodnji čini se da su spremni oprostiti dug za sjeme, a ostalo obveze prebaciti na sljedeću godinu.
Objašnjavali smo stoga našim proizvođačima kolike su posljedice ljudskog faktora, a koliko objektivnih okolnosti. Stranci su sve te razloge odmah prihvatili, a naši ljudi misle da to njima netko mora platiti, kao da im je prije netko to plaćao. Svjesni realnosti, većina se ljudi nije žalila. Neki su bili čak jako zadovoljni jer su sami prodavali robu po dozrijevanju, a dva-tri proizvođača koristila su sva sredstva kako bi se isčupali iz problema. Zato smo im pričali kako se na europskom tržištu roba dovozi na veliku tržnicu i tu se svakodnevno licitira, kupci dolaze i kupuju ili ne kupuju. Nitko proizvođača ne pita što će s neprodanom robom, kupac kupuje ono što želi.
No, u Europi je sustav državnih poticaja na mnogo višoj razini?
- Prosječni poticaji za poljoprivredu u Europi su oko 40 posto vrijednosti proizvodnje, a u Švicarskoj za ekološku proizvodnju iznose 80 posto. Bio sam na farmi koja ima 60 ha zemlje, 80 krava i kada vlasnik zbroji poticaje za muzne krave, ratarsku proizvodnju i voćnjak, ispada da za imanje na godinu dobiva oko 2500 DEM po hektaru. Naš seljak ne bi ništa radio kada bi mu to netko dao, a taj farmer radi od jutra do mraka kao da ništa ne dobiva.
Zbog takvog odnosa bit će velikih lomova kada uđemo u Europu i kada se ti standardi primjene u nas. Švicarci subvencioniraju proizvodnju pšenice jer su mala i bogata zemlja. Mogu uvesti pšenicu upola jeftinije, ali imaju ljude koje treba zaposliti i zadržati na selu, pa ekološka proizvodnja utječe i na zaposlenost. Naravno, ako se želi raditi.
Stoji li teza da je hrvatska pšenica tako kvalitetna, s malim štetnim sastojcima, da je u Europi smatraju gotovo ekološkom?
- To je relativno. Nizozemska na godinu troši 100 kg pesticida po hektaru, Hrvatska je na kombinatskoj zemlji trošila 15 kg/ha, a na seoskom gospodarstvu 3,5 kg/ha, pa smo prema njih gotovo djevičanski. I po potrošnji gnojiva smo predzadnji u Europi, ispred Albanije.
To su danas naše prednosti, ali unatoč tomu obvezne su dvije-tri godine prijelaza s konvencionalne na ekološku proizvodnju. Imali smo sreću u nesreći da smo zbog rata imali mnogo godinama neobrađivana zemljišta, pa se certifikat mogao dobiti već prve godine. Drugo je stvar organizacije i znanje u čemu kaskamo.
Kupci, čini se, sami dolaze u Hrvatsku, a na nama je samo da proizvedemo?
- Praktično je tako, ali mi uopće nismo organizirani što se tiče količina, sortimenta, a slab nam je i marketing. Naš stručnjak za merketing zna teoriju, a Nizozemac - goli život. Tamo se znaju cijene, ponuda, potražnja, nema ni ljubavi ni fantazija nego čisti biznis u kojem je profit glavni cilj.
Posljednjih godinu dana u Osijeku je bilo barem 20 predstavnika velikih trgovačkih kuća, dolaze zahtjevi za 20.000 tona pšenice, imamo ponudu za neograničene količine soje, bundeva, može i sa 500 ha ako možemo proizvesti. Tržište postoji, a mi to možemo proizvesti ako zasučemo rukave i držimo se strogo propisanih standarda. No, lakše je baciti herbicid nego kopati, pa mnogi proizvođači odustanu.
Uostalom, u prvih pet godina ekoproizvodnje u Švicarskoj propalo je 50 posto proizvođača. No, bogata je zemlja to mogla sanirati, a mi do sada nismo ni postojali.
U Hrvatskoj se od ekološke proizvodnje, koliko znam, nitko nije obogatio, ali ima ljudi koji od nje solidno žive. No, mnogo su toga sami prolazili, bez tehnološke i stručne pomoći. Primjerice, uzgajivač koza Lehki kaže da je do stjecanja zlatne medalje jednako potrošio i bacio sira. Ta proizvodnja u nas još nije biznis, ali u svijetu jest, i to veliki.
Razgovarao: Branko VRBOŠIĆ
