Zalagaonica ili Pawn Stars najgledanija je emisija kanala History i drugi po gledanosti reality show u Americi nakon Jersey Shorea. Ta priča o obitelji Harrison i njezinoj lasvegaškoj zalagaonici izdržava na ekranima gotovo već devet godina, a na istom se kanalu vrte i American Pickers, čija je prva epizoda bila najgledaniji debi nakon Ice Road Truckersa, a riječ je također o priči o trgovanju rabljenim stvarima, samo što se ništa ne događa u kakvoj zalagaonici, već u tuđim garažama i na tavanima. Tko treba Big Brothere, Farme i slično!? Čini se da je fascinacija antikvitetima, cjenkanjem, izravnom razmjenom novca i dobara, gdje sve izgleda tako zabavno i dovoljno lako da pomislite kako biste se toga prihvatili i sami, sasvim dovoljna. Kao i uvijek – nije baš.
Uvijek se prodavalo i zalagalo
U Hrvatskoj postoje čak i lanci zalagaonica, u Zagrebu ih je poprilično, a uvjerili smo se da nije riječ o nekom hobističkom zanimanju kako to televizija voli prikazati, već da se radi o ozbiljnom poslu koji nije jednostavan, ali se od njega može solidno živjeti. Neke posluju samo preko ureda, neke i preko dućana, interneta.
– Televizijska serija nema gotovo nikakve veze s ovim što mi radimo. A nije ni neka slika društva – kaže nam Domagoj iz Gradske zalagaonice Zagreb smještene na Horvaćanskoj cesti. Ako ste mislili da je zalagaonica samo neki manji specijalizirani obrt, posjet i pogled na internetsku stranicu Gradske zalagaonice promijenit će taj stereotip. Gradska zalagaonica osim u Zagrebu ima ispostave i u Karlovcu, Rijeci, Zadru, Slavonskom Brodu, Osijeku i Vinkovcima. Ako niste od onih koji vole prebirati po izlozima i vitrinama, možete potražiti kakvu dobru kupnju na internetskim stranicama Gradske zalagaonice gdje možete i platiti online. No nema pravog doživljaja ne odete li u samu zalagaonicu. I začudit ćete se čega sve ondje ima.
Odmah pri ulasku u oči upadaju dva skutera. Iznad njih je nekoliko gitara, zanimljivih primjeraka poput Epiphone Les Paul 100 ili Vintage VSA850. U vitrinama izbor različitih stvari kojima se možete baviti praktično cijeli dan. Monitori različitih dijagonala, laptopi, tableti, mobiteli praktično svih marki, i oni novijih serija poput Samsungova Galaxyja S7, pa i cijela kolekcija igrica za različite platforme. Jedna vitrina puna je nakita, tu je i polica sa satovima. I nije ovdje sve.
– Pa nije zalagaonica u Hrvatskoj ništa novo, oduvijek su ljudi prodavali ili zalagali vlastite stvari u najrazličitijim situacijama. Stari je to zanat. Danas zalagaonica funkcionira na dva načina, ili za otkup ili kao klasična zalagaonica. Razlog zašto ljudi dolaze ovdje prodati neku svoju stvar radije nego na neki online ili drugi oglasnik jest to što nema čekanja. Ovdje se ponuđeno pregleda, ponudi se cijena, sve je gotovo u deset minuta – kaže Domagoj. I zaista, dok razgovaramo u prostoriju ulazi mlađi gospodin, koji bi rado prodao svoj Samsung.
– Mogao bih vam ponuditi tisuću kuna – rekao je procjenjivač.
– Odlično, može za toliko – odgovorio je prodavač. Novac u ruke, pozdrav i transakcija je završena. Nema čekanja, poziva na mobitel, dogovora o mjestu susreta.
– Ljudi najčešće dolaze ponuditi stvari koje više ne trebaju. Ne toliko ili gotovo uopće ne dolaze iz nužde. Zapravo, suprotno od onoga što bi netko mislio, kriza nas je gotovo koštala posla. Obično se misli da u krizi svi sve prodaju, pa se može za malo kupiti dobro i prodati skuplje. Možda, ali tko će to kupiti? Ako novca nema, onda ga nema, pa je teško prodati i uz najbolju ponudu – govori Domagoj. Odmah nam je srušio još jedan stereotip.
– Povrat založene robe je oko 95 posto. Ljudi rijetko dolaze iz nužde pa založe kakav predmet čekajući da im odnekud stigne spas. Roba se zalaže jer nekome fali još dan-dva do plaće, ali najčešće zato što ljudi imaju neku kombinaciju za zaradu pa im hitno treba tisuću kuna ili slično za posao na kojem će zaraditi dovoljno da pokriju našu proviziju i još zarade. I svi sretni i zadovoljni, i mi i oni. Ta roba nije izložena, ona se posebno čuva, pogotovo ako je riječ o vrednijim stvarima. Tada to ide i u sefove banaka, ako tako procijenimo – kaže nam Domagoj iz Gradske zalagaonice. Normalno, zalagaonica se ne ograničava samo na stvari niže vrijednosti. Nerijetko se radi i o vrlo skupim stvarima.
– Takve stvari također nisu izložene i držimo ih na sigurnom. Kako smo u poslu već dugo, znamo kome možemo ponuditi takve artikle. Primjerice, dobro je tržište za satove iznad pet tisuća kuna. Satovi poput Audemars Pigueta, Breitlinga ili IWC-a spadaju više u nakit nego što im je svrha da pokazuju točno vrijeme. Što se nakita tiče, prvi smo se počeli baviti procjenom dijamanata i najbolje smo s njima poslovali jer u nas jednostavno takvo što rijetko tko kupuje a još manje se ljudi u njih razumije, tržište je za to vani. Znalo je biti i skupocjenih automobila, a tržište umjetninama ne trebam ni spominjati. Za to imamo posebnog procjenitelja, bez njegove potvrde ne uzimamo ništa. Posebno pamtimo sliku Pabla Picassa koju nismo uspjeli prodati, a koja je kasnije na aukciji u Francuskoj otišla za 20 milijuna eura – kaže Domagoj. Za ovu zalagaonicu procjene radi Josip Vrbić, kojeg će se neki prisjetiti kao policijskog inspektora specijaliziranog za umjetnine.
– Stručnjaci za povijest umjetnosti mogu dati svoje mišljenje, no bez odgovarajuće instrumentalne analize ne možete biti sigurni je li slika doista original. I kod nas ima briljantnih krivotvoritelja, ne biste vjerovali kolikim se novcem plaćaju krivotvorine, a za što se ne može kriviti kupca jer su pojedine krivotvorine gotovo savršene. Tek instrumentalne analize uzoraka korištenih boja i materijala pokazuju je li doista riječ o originalu – kaže Vrbić. A u procjeni je sve, potvrđuju nam to i u Zalagaonici Zagreb. – Frende, škola je to života. Prve dvije godine si pušiona, treću si negdje oko nule, četvrtu zarađuješ. Budi spreman na “gutanje” love te prve dvije godine jer nemaš pojma, tek kasnije dođe neka lova. Moraš biti spreman učiti na pogreškama, a ovdje se te pogreške doista i plaćaju, ponekad i prilično skupo – kaže Enes iz Zalagaonice Zagreb. Također dugo u poslu, ta zalagaonica djeluje na dvije zagrebačke lokacije, u Shopping centru Prečko te u Varšavskoj, u dvorištu Sberbanka. Iskustvo ističu kao svoj najvažniji adut.
– Dugo smo u ovom poslu i vjerujte mi, nitko od nas nikada nije dobio nikakvu ponudu! Psihologija je u tome vrlo jasna, kada ponuđač dođe u dućan i traži od nas cijenu sasvim je sigurno da u glavi već ima iznos za koji misli da njegov predmet vrijedi. I zato mi nikada ne nudimo, nego tražimo da kupac kaže koliko misli da bi trebao dobiti. Čim to izbjegava, najbolje je odmah prekinuti jer najvjerojatnije od posla neće biti ništa. A i lakše je danas s internetom gdje vrlo lako možete vidjeti koliko je netko dobio za neki predmet koji je ponuđen tako da je teško napraviti lošu procjenu iznosa. Ono u čemu se griješi je procjena je li nešto autentično ili nije. Vjerujte mi, danas ljudi dolaze s nevjerojatno dobro izrađenim kopijama, pogotovo kada je riječ o satovima, nakitu ili umjetninama. Zbog toliko godina bavljenja ovim poslom, možemo procjenu napraviti sami, pa onda mogu i reći da je sigurno 50 posto umjetnina koje kruže lažno, nerijetko, nažalost, i uz dozvolu samih umjetnika, a ni prevarenom vlasniku ili galeriji nije do toga da se oko toga previše talasa, šteti to ugledu – kaže Enes.
Kao i u drugim poslovima, i u ovom je potrebno neko početno financijsko ulaganje. To se, međutim, ne odnosi samo na nabavu artikala za daljnju prodaju, svakom novom kupnjom ili transakcijom ulaže se u vlastito znanje.
– Kada smo počeli, nismo realno znali kako bismo, u Zagrebu bi predugo i preskupo bilo nabavljati zalihu s kojom bismo krenuli. Sjećam se tih prvih poslova. Čovjek je došao sa zbirkom značaka, ponudio ih je za 60 kuna komad, mi smo stavili 130. Dolazi lik i kaže: Može li po 120, ali kupujem sve. Našem veselju nije bilo kraja, Liga prvaka! Da bismo za par tjedana doznali da su naše značke otišle po 300 kuna svaka u sljedećoj preprodaji – napominje Enes. Ali nema tu plakanja, nastavlja, ide se dalje, svakom sljedećom transakcijom zna se više pa je i manja mogućnost za lošu procjenu.
– Imamo stvari koje ne damo ispod cijene, čekamo pravog kolekcionara, ide nam dobro, nije nam sila pod svaku cijenu prodavati rjeđe stvari. Što se zaloga tiče, i kod nas je povrat jako velik. Ista kombinacija, nekome treba novac na brzinu, pa dođe i nakon nekoliko dana se vrati. Samo, pogrešno je misliti da se donosi obiteljsko zlato. Mi toga nemamo baš toliko, iako je Zagreb stari grad, europska metropola i tome slično. Da, samo što nikada prije nije bio središte ničega, uvijek smo bili pod nečijom vlašću i to se vidi i na obiteljskoj imovini, bez obzira na to koliku te obitelji imale tradiciju. Prvo Beč i Budimpešta, pa Beograd. Nisu carevi i kraljevi vrhunska odlikovanja davali Hrvatima, nego svojima! Novac i vrijednosti slijevali su se u prijestolnice, ovdje je toga ipak bilo znatno manje. Slično je i s industrijom, za bilo što od RIZ-a nećete dobiti ništa, ali za kakav dobar Grundig možete dobiti dosta – kaže Enes podsjećajući da njegov posao ide zajedno s tradicijom.
– Satovi kažete? Moglo bi i tu biti problema. Urarski je zanat gotovo potpuno iščezao, još malo pa nećete imati kome odnijeti sat na procjenu ili popravak. Škola je ukinuta, ostalo je tek četiri-pet dobrih urara, a nije da se satovi ne traže, s njima se može napraviti jako dobar posao. A onda smo tu i mi sami, ljudi će radije ponuditi vrijedan predmet nekom stranom procjenitelju koji će oglasiti svoj dolazak ovdje ne znajući da puno bolji posao mogu sklopiti ovdje. No, kao i uvijek, više se vjeruje nekome drugom – ističe Enes. Prošećete li Masarykovom naići ćete na zalagaonicu Bonus specijaliziranu za zlato, predmete od zlata te manjim dijelom za drago i poludrago kamenje i umjetnine. Izložbenog prostora ovdje nema, predmeti se pohranjuju u sefove.
– Pošto smo specijalizirani za zlato, koje se može prodati kod svakog zlatara te u mnogobrojnim otkupima zlata, većina naših klijenata dolazi jer im kratkoročno treba novac a ne žele se odreći dragocjenog predmeta iz mnoštva razloga. Zlatni nakit često ima i neku sentimentalnu vrijednost koja se prodajom zauvijek gubi, možda klijent smatra da će vrijednost predmeta rasti pa ga ne želi još prodati, ili jednostavno smatra da je ovo brži način a da se ne zadužuje. Ovim putem predmet ostaje u vlasništvu klijenta a ujedno se dobije i novac. Mislimo da se to može nazvati win-win situacijom – kaže Boško Schneider, voditelj poslovnice Bonus, koji ističe da ipak biraju što će uzeti. Ponuđen im je podmorničarski sat koji je Hitler navodno darovao komandantu podmornice U221, ali kako zbog zakonskih i moralnih razloga ne rade s predmetima koji imaju nacistička obilježja, predmet nisu primili. Isto je bilo i s predmetima od bjelokosti. I ovdje se u 90 posto slučajeva građani vraćaju po založeno.
– Potičemo klijente da prihvate zalagaonicu kao brzo i kratkoročno rješenje i uvijek pokušavamo naći način da klijent ne izgubi svoj zalog čak i ako to znači da ga čekamo i preko dogovorenog roka. Bilo je slučajeva kada smo predmete, figurativno, vadili iz peći kako bismo ih vratili klijentu jer je došlo do izvanrednih okolnosti zbog kojih je klijent kasnio – kaže Schneider.
>>Dva nepoznata Bukovca čekaju proljetnu aukciju
>>Aston Martin iz filma o Jamesu Bondu prodan za 3,137.361 euro
