Nekoliko mjeseci nego što je Kukuriku koalicija preuzela vlast susreo sam se sa Slavkom Linićem u njegovu saborskom uredu. Tom mi je prigodom objasnio ideju o predstečajnim nagodbama, s kojom sam nekako već bio upoznat, pa sam imao i pripremljenu primjedbu. Rekao sam da ne vjerujem u kapacitete administracije da taj posao provede (s više koristi nego štete). Kad je plan javno lansiran, javno sam to ponovio u medijima. Linić je međutim tip od političke kampanje, a ne od dugotrajne i pažljive pripreme. I u prvom sam mu mandatu javno prigovorio da pokreće gospodarstvo putem nerestrukturiranih (neefikasnih) javnih poduzeća pa kao kod starog motora energija pršti na sve strane, a vozi se sporo. Ovaj put Linić se pouzdavao u interes banaka da poguraju predstečajne do efikasnog ishoda. Čime nije riješio, nego samo zanemario, prigovor o šteti koju stvara neefikasna javna administracija.
Analiza predstečajnih nagodbi (koju smo ovdje više puta predstavili), a koju je za Hrvatsku udrugu banaka proveo interdisciplinarni tim znanstvenika i stručnjaka pokazuje katastrofalnu šlampavost s kojom javnim poslovima pristupa ne samo administracija nego i cijelo društvo. Dio tima, među kojima su informatičari i znanstvenici, bio je šokiran kvalitetom podataka u predstečajnim nagodbama. (Ekonomistice se nisu iznenadile, nije im prvi put).
Analiza je provedena na osnovi plana i rješenja o prihvaćanju plana restrukturiranja te rješenja trgovačkog suda o nagodbi za 948 poduzeća. Procedura prijave u predstečajnu nagodbu postavljena je razmjerno korektno, no tehnički uvjeti su bili nikakvi, a izgleda da nitko nije ni provjeravao pridržava li se itko procedure. Najdrastičniji je slučaj korištenje krivog OIB-a. Na primjer, 32 dužnika svoj su OIB koristila i kod njihovih vjerovnika. Nitko to nije ispravio. Za jednog istog vjerovnika nerijetko se koriste različiti nazivi. Za vjerovnika Poreznu upravu Ministarstva financija istraživači su našli da se koristi na desetke različitih naziva. Zbog sumnji u pogreške provjereno je više od 600 OIB-a i mnogi od njih su nakon identifikacije u bazu uneseni ispravno. U finalnim dokumentima sudova vjerovnici su nerijetko krivo navedeni, često su pobrojeni zbrda-zdola. Dokumenti koje su predavali dužnici nestandardizirani su. U slučaju više rješenja iste vrste istraživačima je bilo teško zaključiti koji je konačni (kriterij zadnjeg datuma). Napokon, kao finale apsurda, jedan je vjerovnik predao plan restrukturiranja pisan rukom, Fina ga je prihvatila, skenirala i stavila na internet.
Činjenice vrlo jasno signaliziraju da se predstečajnim nagodbama nije pristupilo kao poluzi rješenja nego kao formi za neku drugu svrhu, kako među dužnicima tako i u Vladi. Kao samo jedna od niza neželjenih posljedica otvara se prilično izgledna mogućnost, potkrijepljena iskustvom da će predstečajne nagodbe proizvesti cijeli niz nepreglednih i dugotrajnih sudskih sporova zbog kojih nitko više neće znati tko je čemu vlasnik. Što je u Hrvatskoj uobičajena situacija.
U mnogočemu slična situacija kreira se i u povodu triju aktualnih zakonodavnih aktivnosti – Zakona o kamatama, Zakona o osobnom stečaju i otpisa dugova građana. U sklopu političke kampanje ograničenje kamata (koje, usput, ne odskaču od prosjeka usporedivih zemalja, dapače, a u mnoge, osobito kaznene kamate su niže) predstavlja se kao rješavanje problema dugova građana iako te dvije stvari jedna s drugom nemaju nikakve veze. Ministar Lalovac je izgleda potpuno odustao od analize dugova građana koju je prije nekoliko mjeseci započeo i u kojoj je ustanovio da tri četvrtine duga pada na manje od tri tisuće velikih dužnika. Tu je dakle problem. Pretpostavka da bi otpis malih dugova pokrenuo potrošnju (i gospodarstvo) na tankim je nogama. (O niskom multiplikatoru otpisa dugova nedavno je Larry Summers objavio veliki tekst u Financial Timesu, no tko bi to još čitao.) Poseban je problem, koji navodno administracija ipak već može riješiti, da otpis dobiju i oni koji ne bi trebali (kao u slučaju kad pomoć dobivaju i oni čije kuće nisu poplavljene). Ukratko, uvođenje reda vrlo se lako pretvara u uvođenje nereda, i lov u mutnom.
Sve u svemu, kao glavni motiv mjera i zakona pokazuje se medijska kampanja političara, a ne rješavanje problema. Nevolja je što te kampanje mediji posve nekritički prihvaćaju, bilo zato što su ideološki ostrašćeni, zbog neznanja ili zato što su na različite načine prisiljeni uklopiti se u opću atmosferu koja izmiče kontroli. U tim okolnostima Hrvatska udruga banaka i časopis Banka organiziraju za 8. srpnja stručno politički skup: Jesu li reforme u Hrvatskoj uopće moguće?
a čim ga grčić grli znam da ne radi za hrvatsku....