Predsjednika uprave mađarskog MOL-a Zsolta Hernu00E1dija prilično je
teško pronaći u Budimpešti u sjedištu
kompanije kojoj je na čelu. No nama je to ipak uspjelo jer se upravo
vratio iz Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima te je, dobro
raspoložen, pristao odgovoriti na vrlo važna pitanja, od suradnje s
Inom do gotovo neprijateljskog odnosa prema najvećem konkurentu na ovim
prostorima, austrijskom OMV-u. U ekskluzivnom razgovoru ocijenio je i
sadašnji trenutak privatizacije Ine, otkrio želju njegove
kompanije da preuzme dodatni paket Ine te progovorio o kupnji Tifona
koja je iznenadila mnoge u Hrvatskoj.
VL: Jedan od najsnažnijih
potresa u gospodarstvu srednje i istočne Europe, bez sumnje, bilo je to
što je MOL-ove dionice kupio najveći konkurent, austrijski
OMV. Je li to i vas iznenadilo?
– Da, to nas je prilično iznenadilo. Tijekom posljednjih
sedam godina u nekoliko smo navrata razgovarali s OMV-om o mogućnostima
suradnje, no nismo se dogovorili jer smo u praksi vrlo bliski jedni
drugima. Radimo na manje-više istome tržištu i
često se međusobno natječemo na mnogim projektima, pa i u slučaju prvog
kruga privatizacije Ine. Dakle, razgovarali smo i odlučili vidjeti gdje
se možemo natjecati, a gdje ne. Utvrdili smo mjesta gdje možemo
stvoriti neku kombinaciju između dviju kompanija i mjesta gdje to ne
možemo.
Čak je i predsjednik uprave Ruttensdorfer u intervjuu 2003. godine
rekao da bi bilo nemoguće surađivati u segmentu prerade i distribucije
nafte i plina te da bi bilo kakva vrsta spajanja
naših dviju kompanija bila nemoguća zbog propisa o
dopuštenoj koncentraciji na tržištu. Dakle, s
obzirom na tu tvrdnju i pod pretpostavkom da radimo u istome okruženju,
pravila su ista za obje kompanije. S druge strane, MOL odlično
napreduje sam i najučinkovitija je naftna kompanija u regiji. To smo
vrlo jasno dali do znanja OMV-u i bili smo vrlo iznenađeni kad smo
otkrili da su kupili 8,9 posto dionica iza naših leđa.
VL: Sada vaš
najizravniji i najjači protivnik na tržištu ima 18,6 posto
vlasništva u MOL-u!
– Mi ne znamo koliko dionica oni imaju. Ja samo navodim
činjenice. Oni su objavili da su povećali svoj udio u MOL-u na 18,6
posto. Zatim su se tijekom OMV-ove konferencije za tisak o
polugodišnjem izvješću ispravili i rekli da su
povećali svoj udio na 18,9 posto. No u našem registru
dionica, a prema pravilima svi moraju registrirati svoje dionice u
registru, oni imaju samo – deset posto.
VL: No oni tvrde da imaju
gotovo dvostruko više !
– U registru dionica. Zato kažem da ne znam koliko dionica
imaju. Prema njihovim izjavama, imaju 18,9 posto.
VL: Vrlo ste
oštrim riječima u medijima reagirali i na novu ponudu OMV-a.
Zašto?
– Zato što njihova ponuda nije ni na koji način
bila konstruktivna, nije nudila nikakvu vrijednost za MOL ili za
naše dioničare. U OMV-u su željeli, kako su objavili,
započeti prijateljske pregovore te kupiti preostale dionice MOL-a na
tržištu za gotovinu. To se u poslovnom svijetu interpretira
kao pokušaj preuzimanja. A ako je to pokušaj
preuzimanja, onda bi Upravni odbor to tako trebao ocijeniti.
Upravni odbor je, kao i obično, dobio izvještaj od uprave na
temelju određenih točaka prema kojima smo analizirali OMV-ov pristup:
kako na dugoročne MOL-ove dioničare utječe takozvani održivi razvoj
Grupe MOL koji nas zanima? Kako utječe na ostale dioničare Grupe MOL
te, što je najvažnije, na potrošače Grupe MOL?
Kako utječe na konkurenciju? Da i ne govorim o zaposlenicima Grupe MOL,
građanima pa i zemljama u kojima imamo važan i ponekad monopolistički
položaj, kao npr. u državnom sustavu visokotlačnih plinovoda u
Mađarskoj, koji je u prirodnom monopolističkom položaju.
Dakle, kakav je učinak na sve te aktivnosti. Kako utječe na relevantne
vlade ili političke snage u različitim zemljama središnje
Europe u kojima smo prisutni, posebice u Hrvatskoj, Slovačkoj,
Mađarskoj? Analizirali smo OMV-ovu ponudu, cijeli pristup i na kraju ga
je Upravni odbor na temelju te analize ocijenio kao neprijateljsku,
neželjenu ponudu te je odbio.
VL: U jednoj od
posljednjih izjava čak ste kazali da bi bilo mnogo logičnije da MOL
kupi OMV nego obratno. Možete li to objasniti?
– Da, znate, to je bilo teorijsko pitanje i teorijski
odgovor. Jer, to što OMV govori o slobodnim dioničarima
MOL-a i o slobodnoj tržišnoj ekonomiji, slobodnom kretanju
robe, to bi tako zaista bilo na nekom idealnom tržištu. U
trenutku kad sam dao tu izjavu, odgovor OMV-a na to je bio: OMV nije na
prodaju! Na to sam ja rekao: Hej, kad pročitam takvo što,
moj je odgovor sličan riječima Johna F. Kennedyja koji je jednom rekao
da ne voli pregovore koje njegov partner započinje stavom
“što je moje, moje je, pričajmo o tvome”.
To nije tržišna ekonomija. To je
“tržišna ekonomija za mene, ali ne za
tebe”. Po definiciji, ako bismo imali idealno
tržište, onda bi MOL trebao kupiti OMV. Na idealnom
tržištu učinkovitija tvrtka trebala bi kupiti onu manje
učinkovitu. Promatrajući rezultate, činjenica je da je MOL brzorastuća
tvrtka s najvišom učinkovitošću u svojoj osnovnoj
djelatnosti, kako u istraživanju i proizvodnji (upstream) tako i u
preradi i distribuciji nafte (downstream). Imamo najvišu
rafinerijsku maržu u Europi. Imamo dvije najučinkovitije rafinerije u
Europi, u Bratislavi i Szazhalombatti u Mađarskoj. Imamo i
najviši prihod, najvišu dobit po barelu u
istraživanju i proizvodnji u Europi.
VL: Na kraju se navodno
uplela i visoka politika koja je trebala zaštititi interese
MOL-a?
– Prvo, MOL je potpuno privatna tvrtka, a OMV je tvrtka u
državnom vlasništvu. Dakle, tko je zvao koga? Drugo, da sam
ja na mjestu mađarske ili slovačke vlade, gdje se nalazi tako važna
imovina, kao što je rafinerija u Bratislavi i određena
logistička sredstva u pozadini ili u Mađarskoj gdje je rafinerija u
Szazhalombatti, logistička sredstva i sustav visokotlačnih plinovoda te
upstream postrojenja, odmah bih pitao koje su posljedice na tom
tržištu.
Oni i jesu pitali, a mi smo vlastima dali informacije o željama OMV-a i
njihovu odnosu s MOL-om u tom smislu. A naša je vlada
odlučila privatizirati MOL jer je vjerovala da je tržište,
poduzetnički način razmišljanja učinkovitiji i zdraviji jer
se tako može prikupiti nužan kapital kako bi se novac uložio u tvrtku i
imovinu, na taj način povećavajući sigurnost opskrbe te, ne manje
važno, porezne prihode, što je sve na dobrobit građana.
Dakle, iz tog su razloga privatizirali tvrtku. A ne kako bi je kupila
neka druga država. Ne, nipošto.
VL: Suvlasnici ste
hrvatske Ine sa 25 posto plus jednom dionicom. Neki tvrde i vrlo moćan
suvlasnik. Kako, gledano s vaše strane, ide proces
privatizacije te kompanije? Ima li pogrešnih koraka,
lutanja...?
– Smjer je dobar. Definitivno je dobar. Da budem iskren, Ina
ima jako dobru strategiju. Odlučeno je da se moderniziraju rafinerije u
Rijeci i Sisku. Razvoj u tom smislu, i u planovima i u projektima, jako
je dobar. To će biti iznimno dobre rafinerije. Ako ja to kažem, možete
biti sigurni u to jer MOL ima dvije najbolje rafinerije u Europi i
poznajemo tu djelatnost.
Ina je modernizirala i svoje interne procese na temelju novog
informatičkog sustava. Bio je dobar potez i proširiti se u
Bosnu i Hercegovinu suradnjom Ine i MOL-a. Dobri su potezi i u
istraživanju i proizvodnji, uglavnom u Siriji i Egiptu, koji jako
obećavaju, kao i na poljima u Jadranu. Prema mome mišljenju,
sve su to jako dobri potezi. Ako me pitate koji su potezi eventualno
bili loši, ne mogu ih naći, jedino smatram da su neki
procesi mogli biti brži.
VL: Dosad se MOL
još nije izjasnio ni o prodaji dionica zaposlenicima Ine,
braniteljima, pa čak ni o javnoj ponudi. Hoćete li nam ipak reći
što mislite o tome?
– Često me pitaju osjeća li se MOL izigranim u procesu
privatizacije Ine zbog prodaje udjela drugim
“igračima”, a ne MOL-u. Prije svega, nitko nam nije
obećao da ćemo moći kupiti više od 25 posto plus jednu
dionicu državnog udjela u Ini. Nitko. Nije bilo nikakvog dogovora o
tome, ni verbalnog ni pismenog. Drugo, sve što se dogodilo u
privatizaciji zapisano je u Zakonu o privatizaciji Ine. Sve. Prvi
korak: strateško ulaganje ili suradnja, drugo: branitelji,
treće: IPO i zadnje što je zapisano u Zakonu jest prodaja
dionica zaposlenicima. I to je sve.
Ostalih 25 posto trebalo bi ostati u državnom vlasništvu dok
se ostatak može prodati bilo kome. Takva je odredba zakona. Vlada se
drži odredaba, a mi to moramo podržati jer smo u vrijeme privatizacije
ugovorno, ali i verbalno, obećali da ćemo podržati sve što
je u Zakonu o privatizaciji Ine napisano. To je sve. Brzina cijelog
procesa – vratimo se opet na brzinu – nije ona koju
smo očekivali, ali smjer je u skladu sa svim našim
očekivanjima.
VL: Nije tajna da želite
povećati svoj udio u Ini. Imate li možda već spremljenu neku strategiju
za takav slučaj ili ste možda već razgovarali o tome s premijerom
Sanaderom?
– Ne, s Vladom smo uvijek razgovarali o dva pitanja. Prvo, da
smo ispunili zahtjeve iz Zakona o privatizaciji. To je zamalo gotovo.
Jedino otvoreno pitanje jest program za bivše i
sadašnje zaposlenike, program prodaje dionica, koji će biti
dovršen uskoro. Dakle, to je ono što smo obećali,
ono čemu smo se doista posvetili. A drugo što smo rekli i
političarima jest da smo u bilo kojem trenutku, ako se možemo
dogovoriti o pravoj cijeni, spremni povećati naš udio u Ini.
Jer vjerujemo u rezultate koje je Ina postigla. Mi dosad nismo uložili
samo onih 505 milijuna dolara, što je bila prodajna cijena
Ine, nego smo nematerijalnim putem uložili puno više,
uložili smo neke naše vrijednosti. Prema kupoprodajnom
ugovoru, 505 milijuna morali smo isplatiti Vladi, a time i građanima, i
to je u redu, to je prošlo. Međutim, u Inu smo uložili puno
vlastitog truda, dali svoje kadrove, te pružamo kolegama platformu za
raspravu o otvorenim pitanjima, kako bi se došlo do
najboljeg pristupa rješenjima. I prilično sam siguran da je
Ina katkad mogla odabrati čak i bolja rješenja nego
što smo odabrali mi sami. Vjerujte mi, to je zaista dobra
tvrtka i ima jako dobre šanse da u budućnosti postane
još bolja.
VL: U međuvremenu ste
kupili i Tifon. Navodno ste ga platili više od sto milijuna
eura. Ta se brojka, naime, spominje u Hrvatskoj.
– Pristali smo na adekvatnu cijenu. Uvjereni smo da je to
prava cijena za tvrtku. Nikad nismo preplatili neku tvrtku. Nikad. Vrlo
smo pažljivi u tom smislu. Puno puta smo rekli: Hvala lijepa, ovu
cijenu više ne želimo platiti i otišli. Platili
smo pravu cijenu.
VL: I što ste
dobili?
– Dobar posao. Tifon je trgovac gorivom na malo i veliko s
dinamičnim rastom u Hrvatskoj. Tvrtka je cijenjena i trenutačno ima 36
benzinskih postaja širom Hrvatske. Nadalje, već provode
više od 20 razvojnih projekata za visokokvalitetne postaje
koje bi trebale biti dovršene u sljedeće dvije godine. Sve
benzinske postaje, kao i lokacije koje će tek biti razvijene, imaju
dobru poziciju i moderne su tako da nećemo trebati puno ulagati kako
bismo mrežu doveli do MOL-ove razine. Savršeno odgovaraju
našim zahtjevima. Također, ova se akvizicija
savršeno uklapa u našu strategiju razvoja u
mediteranskoj regiji, s obzirom na rafineriju u Mantovi i talijansku
mrežu IES.
