Pratim dramolet o nogometašu Mirku Hrgoviću i nikako da se načudim
onima koji ga brane.
Dinamovi ga navijači vrijeđaju zbog toga što je došao iz Hajduka,
hajdukovci ga grde zbog toga što je prešao u Dinamo. Za one iz
Maksimira je “cigan”, a momci s Firula u Splitu mu tepaju: “Hrgoviću,
Srbine, krepaj”. Zasad su u laganoj prednosti navijači Dinama, jer oni
su “lijevog bočnog igrača” podrijetlom iz Satrića kraj Sinja (a ne iz
Hrgovljana kraj Bjelovara) već i objesili. Zasad samo simbolično.
I onda su na scenu sa svih strana nahrupili Hrgovićevi odvjetnici.
Objavljeno je da je nogometaš sin poginulog hrvatskog branitelja, da mu
je mlađi brat alkar koji je već jednom osvojio “Čoju”, da ima tri
sestre i krasnu majku koja je kao udovica podigla petero čestite djece.
U Sinju su Hrgovići - udarala je u svoj bubanj obrana - vrlo cijenjena
obitelj koja je dokazala da se upornošću, odricanjem i vjerom u uspjeh
može pogoditi u sridu.
Završni akord dao je naš slavni savezni nogometni kapetan Slaven Bilić
rekavši: “Mirko je veliki borac, iznimno pošten nogometaš i veliki
Hrvat, ja to jako dobro znam. Dolazi iz takve obitelji i to Dinamovim
navijačima mora biti na pameti.”
Mirko je tako obranjen i sumnjam da će se ikad više s nogometnih
tribina čuti uzvik: “Hrgoviću, cigane”! Posebice nakon što se i sam
Mirko javno izjasnio da “vjeruje da se publika razumije u poštenje”.
Publika se u svašta ne razumije, no ovdje nije riječ o njoj, nego o
Hrgovićevoj obrani. Nelagodu, naime izaziva pitanje kako bi se dečka
branilo da nije što jest?
Da, primjerice, nije sin poginulog hrvatskog branitelja, da ne potječe
iz ugledne alkarske obitelji i da nije ne samo “veliki Hrvat”, nego da
uopće nije Hrvat? Da je, primjerice, Ciganin? Kako bi ga se i s kakvim
argumentima tada branilo? I bi li ga se uopće branilo ili bi se
“publici koja se razumije u poštenje” dopustilo da ga objesi i
nesimbolično?
U Hrvatskoj nogomet mogu igrati svi koji to žele, koji su za to
sposobni i koji imaju potrebne dokumente (ako nisu hrvatski državljani,
moraju imati radnu dozvolu). Što znači da uopće ne moraju biti
braniteljska djeca, da nije nužno da su iz alkarskih obitelji i, što je
osobito bitno, da njihova nacionalna pripadnost ne smije igrati nikakvu
ulogu.
Ako se već Mirka Hrgovića brani kao što ga se brani, kako bi ga se
branilo da je kojim slučajem Bošnjak, Rus, Kamerunac, Brazilac ili
Eskim? I da ima sestru narkomanku i brata bolesnog od side? Što bi se s
njim dogodilo da je iz ugledne srpske obitelji?
Dakle, Mirko Hrgović u nogometnom klubu Dinamo ima biti siguran bez
obzira na svoj nogometni, obiteljski ili nacionalni pedigre.
U protivnom je bolje da Dinama nema!
GOST SURADNIK
