Prije odlaska na Svjetsko prvenstvo u Čeljabinsku, najveća želja Lucije Zaninović (49 kg) bila je ne da ona osvoji medalju, nego njena sestra blizanka Ana (53 kg). I to se upravo i dogodilo, Lucijina se želja ispunila.
- Kad je Ana osvojila tu broncu mene su obuzele emocije, kao da joj je prva, a ne četvrta na svjetskim prvenstvima. Ta mi je medalja nekako posebno draga jer znam što joj je prethodilo, kakvih je Ana imala problema s ozljedama. Željela sam to zbog njega samopouzdanja i zbog toga sam bila presretna - kazala nam je Lucija po povratku iz Rusije.
Kada je Lucija, pred novinarima, izricala tu želju, Ana nije bila nazočna, ali nije bila nimalo začuđena.
- I meni je uvijek sestrina medalja draža nego moja vlastita. Mi to tako doživljavamo. Zbog problema s ozljedama, meni su se zaredali neki porazi pa je Lucija osjetila da mi treba neki poticaj da krenem uzlaznom putanjom.
A bronca je, očito, dokaz to novog uspona za djevojku koja ima šest medalja s najvećih svjetskih natjecanja (četiri svjetske, dvije europske).
- Kada sam zdrava, ja u sebe ne sumnjam, no sumnje su mi nametnule ozljede, one su me udaljile od nastupa i dobrih rezultata. Stoga sam se počela pitati hoću li se moći oporaviti, hoću li se moći vratiti na razinu na kojoj sam bila nakon te tri nanizane ozljede.
Srećom, Ana je ozdravila i povezala nekoliko tjedana dobrih treninga i rezultat nije izostao.
- Bila sam dobra prvog dana u kojem su se odvijale eliminacijske borbe, sve do polufinala. Nažalost, drugog dana više nije bilo tako dobro. Možda još nisam ni fizički niti psihički spremna na dva uzastopna dana velikih napora.
Nešto slično dogodilo se i drugoj hrvatskoj brončanoj djevojci Ivi Radoš (73 kg). Ni ona u polufinalu nije bila tako dobra kao prethodnog dana.
- Većina nas bi više voljela da se natjecanje, kao što je to obično, održava do kraja, u istom danu jer meni treba jedna borba da probijem led, da me probije znoj, a u polufinalu Svjetskog prvenstva za to nemate priliku jer nasuprot sebe imate nekoga iz reda najboljih.
No, Ana Zaninović nije u tome mogla tražiti izliku za sebe:
- Takav je sustav natjecanja bio i 2011. u Južnoj Koreji kada sam postala svjetska prvakinja. Možda sam ja i vas, ali i samu sebe, razmazila s tri nastupa u finalima svjetskih prvenstava pa nisam bila zadovoljna porazom u polufinalu. No, da mi je netko prije mjesec dana ponudio broncu, ne bih vjerovala da se to može dogoditi. Kada sam ušla u borilište i osjetila adrenalin pomislila sam da mogu otići do kraja, ali drugi dan noge više nisu slušale.
I dok prvorangiranoj Luciji koja je zaradila 18 bodova, poraz u 3. kolu nije puno naštetio, za šestoplasiranu Anu (a u Rio ide prvih šest sa olimpijske liste) bilo je jako važno da dogura što dalje i da osvoji ova 43 boda.
- Meni je najvažnije da smo mi zdrave, a u tom slučaju uopće ne sumnjam da ćemo se Lucija i ja plasirati na Olimpijske igre.
Slično zbori i Lucija:
- Ja vam se bodovima ne zamaram, niti sam tu ljestvicu ikad pogledala. To prepuštam našem treneru i izborniku Toniju Tomasu. Moj je moto biti što bolja, a onda će s tim doći i bodovi.
>> Ana Zaninović osigurala medalju!
