Bivša ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Brajša
pravomoćnom presudom Županijskoga suda u Zagrebu oslobođena je optužbe
za kažnjivo djelo skrivanja dokaza. Je li to i kraj priče?
Mediji nisu zadovoljni, ona sama ne izjašnjava se o oslobađajućoj
presudi, a u crkvenim krugovima još se odvaguju stavovi. Netko će možda
likovati, netko mudro prešutjeti cijelu aferu, no u javnosti je ipak
ostao dojam. A on u kolektivnoj svijesti tinja kao pritajeni fitilj.
Njega su, ruku na srce, snažno, pa čak i napadno, oblikovali mediji.
Ipak, treba li baš za sve kriviti medije?
Sada je javni dojam takav da ni oslobađajuću presudu ne gleda kao
pobjedu pravde. Šteta je počinjena. Brajša jedina zna što je istina.
Sud nije našao materijalnih dokaza za krivnju, a mediji i dalje staju u
obranu žrtava. A u ovom slučaju to su djeca, k tome još i retardirana.
Nitko Brajši neće moći poreći da je cijeli život posvetila upravo
njima. Nitko neće moći zanijekati silno humanitarno zalaganje Crkve.
Ipak, ono što mediji (s pravom) ističu tiče se nedovoljne crkvene
osjetljivosti za žrtve.
Pa i kad je izražavana, bila je kolokvijalna. Nedostajao je iskreniji i
vidljiv čin. Kao da je bilo važnije oprati obraz Crkve i same bivše
ravnateljice. Taj poučak iz Brajšina slučaja valjda ćemo shvatiti?
VEČERNJI BREVIJAR
Brajšin poučak
