Tim Orešković, premda uopće nije politička neznalica – kako ga politička elita optužuje i zamišlja da u probijanju k vrhu multinacionalne kompanije nema nimalo politike – morat će ovdje “doktorirati” i na ubrzanom tečaju iz hrvatske politike. A to je, mogao je već i sam okusiti, ponešto žešće od politike s kojom se on susretao. Pogotovu sada, kada je hrvatska politička scena ionako pregrijana dramatikom koju su donijeli predsjednički i parlamentarni izbori. U tom preslagivanju političkih moći mnogo je obezvlašćenih. Traumi, međutim, nije kraj. Slijede unutarstranački izbori i u SDP-u i HDZ-u. I oni su bili neizvjesni, no pretežno u taboru poraženih, dok se kod pobjednika uglavnom bitka svodila tek na tehniku i potvrdu aktualnog vodstva. Premda i u SDP-u Zoran Milanović i njegovi pobornici i dalje zasmijavaju tvrdnjom kako nisu izgubili na izborima, objektivno, da su baš pobijedili ne mogu tvrditi ni u HDZ-u, koji jest formirao vlast, no ne sam. Dakle, ako u oba stranačka tima ne postoji objektivni osjećaj pobjede, logično je da ima nezadovoljnika. I onda je logično da će se to negativno odraziti na stranačku elitu. SDP kreće prvi na izbore, početkom travnja, a već se vidi da će biti predatorski. Jasno je to iz poruke mlade esdepeovke Zrinke Starešinić, koja je odustala od kandidature i prije no što se i upustila u borbu. Zašto? Jer je od najave očito prošla tako traumatske pritiske da se, javno priznaje, preplašila. U svojoj objavi tako kaže da “upravo radi prljave kampanje koja je već krenula u ‘rovovima’...očito nemam hrabrosti izložiti svoju obitelj, a pogotovo malodobne djevojčice, od mogućih ponižavanja kroz medije”. Starešinić je valjda dobila prijetnje da će je protivnici ugroziti i putem medija. Ona iz očaja satirom još poziva one koji imaju ludosti da se kandidiraju. Te riječi govore da su tabori “prijateljski” poput dva vučja čopora na istom teritoriju. Ako je ovakvo stanje u SDP-u, kakvo treba očekivati u HDZ-u, krajem svibnja? Ovisit će to i o rezultatima izbora u SDP-u, jer važan će biti trend – hoće li aktualni šef odnijeti pobjedu ili će ga smijeniti. Karamarko, doduše, jest prošao puno bolje no Milanović. No, što ako i nakon podjele funkcija u izvršnoj vlasti, po agencijama i javnim poduzećima, svejedno ostane nezadovoljstvo. Jer, zbog skromne pobjede i prisilne podjele vlasti s Mostom, broj funkcija je reduciran. Karamarko je toga svjestan, pa se mora pokazati čvrstim liderom. I u Vladi i u HDZ-u. Kako ga sreća nije pomilovala, dogodio mu se slučaj Crnoja. Pa se, zbog čuvanja garda pred izbore i morao onako boriti za ministra kojeg je osobno postavio, pa makar to i štetilo mladom rejtingu Oreškovićeve vlade. Sreće i dalje nema, jer ugrožen je opstanak još jednog njegovog ministra – Zlatka Hasanbegovića. Što ako i njega ne uspije obraniti? To si ne smije dozvoliti.
Problem je što se Karamarko mora istodobno “razvući” i na drugu frontu, mora formirati svoj tim za izbore u HDZ-u. Pokušava stoga prevenirati i smanjiti otpor osnivanjem Vladina Vijeća za suradnju, gdje je stavio Milijana Brkića i Tomislava Čuljka, koji bi se sada trebali baviti kadroviranjem funkcija ispod razine ministara te usput ratovati i s Mostom oko toga. Hoće li taj potez Karamarka pacificirati konkurenciju? Vjerujem da bi jači potez učinio da pokuša ojačati leđa Oreškoviću kako bi se premijer odmah počeo baviti – ekonomijom. Stručnjaci kažu da Orešković brzo može početi s preokretom i dobrim vijestima. Koje će onda ojačati i Karamarkov položaj pred izbore u HDZ-u. Što će, dakle, Karamarku biti važnije – čuvati leđa premijeru ili se koncentrirati na borbu za novi mandat na čelu HDZ-a?
"Starešinić je valjda dobila prijetnje da će je protivnici ugroziti i putem medija." --- Pitanje: A zašto, ZAŠTO mediji pristaju biti sudionicima tog predatorskog linča nad suparnicima, i to onima koji su nemoćniji i pošteniji? I ne samo sudionicima, već oružjem kasapljenja političkih protivnika, pri čemu se i najmanja loša stvar koju je čovjek učinio predočava kao kriminal, a uz to se dodaju prljave insinuacije i laži? Zašto? Po toj logici samo sveci se mogu politički izložiti, a i njima bi naši mediji, po nalogu njihovih političkih protivnika, nešto prišili. Nisu samo stranke za to stanje krive, Ivankoviću, najveću odgovornost za to snose upravo mediji. Pa i Večernjak za koji pišete. Onaj bjesomučni napad koji je svojevremeno Judith Reisman doživjela neću nikad zaboraviti. Sram bilo sve one koji u ovakvim javnim linčevima i harangama sudjeluju!