Nakon „mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja“ iz Vukovara su
uglavnom stizale vijesti natopljene politikom. Najčešće su to bile
jadikovke o razorenim kućama i tvornicama. Suptilniji motritelji
vukovarskoga življenja javljali bi i o razorenim obiteljima i razorenim
dušama. S tim bi se vijestima sporadično miješale i one o vidljivoj
netrpeljivosti, o gradu u kojemu Hrvati i Srbi vode paralelne živote,
gdje ratni ožiljci još uvijek bole. Utoliko najnovija vijest da je
„proslavljeni redatelj Veljko Bulajić najavio snimanje filma o
Vukovaru“, odudara od većine vijesti koje su iz grada na Vuki i Dunavu
stizale posljednjih godina.
Vijest iz Vukovara da Veljko Bulajić kani snimiti film o vukovarskoj
epopeji višestruko je iznenađenje. Najprije stoga što se poslije toliko
godina nakon vukovarske tragedije činilo da se Vukovar iz nacionalne
traume postupno pretvorio u ritualno prisjećanje koje se dogodi jednom
godišnje.
Činilo se da će od hrvatskih dana strepnje za Vukovar ostati samo
krhotine sjećanja njegovih branitelja, njihovih obitelji i patetičnijih
domoljuba, te vrpce tzv. dokumentarnog materijala s prepoznatljivim
glasom Siniše Glavaševića kao zvučnom kulisom vukovarskog užasa. Činilo
se da će “Vukovar se vraća kući” Branka Schmidta, ostati jedinim našim
filmom o Vukovaru. Od te žalosne činjenice pamti se i žalosnija, tj. da
je najdojmljiviji film o Vukovaru snimio stranac. Još je žalosnije i
sramotnije da ga hrvatsko gledateljstvo gotovo i nije imalo prilike
pogledati. A najsramotnije da se za Harrisonovo cvijeće u Hrvatskoj
gotovo i ne zna.
Da se nekome narodu s više osjećanja za vlastitost i s više nacionalne
samosvjesti dogodio Vukovar, to bi ime bilo više od nacionalnog
simbola. I sigurno bi se redatelji sa zanosom trsili vukovarsku dramu
pretvoriti u film i odrednicu nacionalnog identiteta. Očekivalo se to i
od naših režisera. Pogotovo od onih koji sustavno deklamiraju svoje
„veliko hrvatstvo“.
Možda su udruge vukovarskih branitelja i stradalnika u njihovu „velikom
hrvatstvu“ prepoznale prijetvornost, pa snimanje filma o
najupečatljivijoj temi najnovije hrvatske povijesti ponudili
„jugoslovenskom režiseru“ Veljku Bulajiću. Svi ljutiti, jalni i
zloćudni sigurno će nakon te vukovarske vijesti vrtjeti glavama,
zgražati se da je „partizanskom režiseru“ i još k tome ne-Hrvatu,
ponuđena najveća nacionalna tema. Kao da je jedino Bulajić za
Jugoslavije snimao partizanske filmove!
Kao da njegov Vlak bez voznog reda nije bio ni hrvatska tema, ni
hrvatski film! Kao da je njegova priča o Marinu Držiću tuđa, a ne
hrvatska priča!
Mnoštvo je poznatih i nepoznatih vukovarskih heroja koji su zaslužili
svoju filmsku priču. Da vukovarski branitelji ne vjeruju filmskom
umijeću Veljka Bulajića, sigurno mu takvu mogućnost ne bi ni predložili.
U POVODU
