Na nedavnom se novinarskom prosvjedu na Kamenitim vratima u Zagrebu
pojavio i predsjednik Mesić. Osim što su ga isfućkali,
novinari su ga ošinuli i jednim posve opravdanim pitanjem:
Što ćete ovdje? Zatečeni Predsjednik odgovorio je tek
sutradan, uobičajeno, rugalački, da se on na mjestu prosvjeda zatekao
slučajno! Njegov odgovor svakako valja zapisati, najbolje će biti u
dimnjak, no u ovom bi slučaju bilo mnogo zanimljivije da na isto
pitanje - Što ćete ovdje? - odgovore sami prosvjednici.
Što novinari imaju tražiti na prosvjedu protiv sporosti
policije u otkrivanju počinitelja kaznenih djela premlaćivanja ljudi,
pa bilo meðu premlaćenima i novinara?
Javno se prosvjeduje onda kad se do poželjnog, čitaj: pravednog,
ishoda ne može doći na regularan način, kad iz ovih ili onih razloga
zakažu redovite društvene institucije i kad je prosvjed
jedini način da se institucije prisile da savjesno obavljaju svoj
posao. Na ulicu se izlazi da bi se alarmirala javnost i tako
izvršio pritisak na one državne faktore koji su po
mišljenju prosvjednika zakazali. A tko može alarmirati
javnost? Mediji. A tko može pokrenuti medije? Novinari. Protiv koga su
onda prosvjedovali novinari na Kamenitim vratima? Protiv sebe samih?
Kad prosvjeduju učitelji, ili učenici, ili radnici koji su ostali bez
posla, ili seljaci nezadovoljni statusom u društvu, ili bilo
tko drugi tko želi nešto postići tako da se probije u
javnost, onda to ima smisla. Ali kakvog smisla ima kad se u javnost
ele probiti oni u čijim su rukama najvanije poluge te javnosti. Zar
ne bi bilo logičnije da novinari o onome čime su nezadovoljni
pišu, govore, snimaju emisije..., nego da galame po ulicama.
Novinari galame da bi došli u novine! Neki vrag tu ne
štima.
Bilo bi glupo kad bi glumci javno prosvjedovali protiv loših
predstava ili praznog gledališta! Ili kad bi
šefovi političkih stranaka organizirali prosvjede protiv
svojih birača! Ništa manje nisu besmisleni ni ulični
prosvjedi novinara. Protiv ugrožavanja fizičkog integriteta novinara i
nemara u progonu lupeža koji mlate novinare mogli bi prosvjedovati
čitatelji novina, graðanske udruge, prijatelji ugroenih vrsta,
ali nikako sami novinari.
U njihovim je rukama najjače oružje, a to je ubojita, javno izgovorena
riječ. Nitko bolje od njih ne barata tim sredstvom i u tome je njihova
snaga. Za prebijenog se Miljuša više može
učiniti s nekoliko riječi u svakom izdanju novina (što
njegova redakcija i čini), nego paradnom uličnom drekom.
Osim ako tajna prosvjeda nije u mjestu njegova održavanja?
Zašto se prosvjedovalo pred vratima Banskih dvora, a ne pred
policijom, tužiteljstvom ili pred brkljom Predsjedničkih dvora na
Pantovčaku?
GOST SURADNIK
