U Varaždinskoj županiji nemožeš se zaposliti u državnim ili javnim službama ako nisi član SDP_a ili HNS-a

Mala povijest partije iz pera D.Kuljiša: Kad je 1971. Tito likvidirao liberalno partijsko rukovodstvo, doveo je na vlast naftalince iz Savjeta Revolucije. Danas zvuči nevjerojatno, ali tijelo s tim nazivom postojalo je prije dvadeset godina i u Zagrebu, a nea ne samo u Havani i Pjongjangu. Nije imalo veliku praktičnu važnost, ali je zadržalo ”težinu”. Rezervni ”stari kadrovi” dijelili su po dvojica jednu sobu i tajnicu, pa se iz toga poola uvijek moglo povući nekoliko ishlapjelih tvrdolinijaša ako popusti ortodoksija u partijskim redovima. Makar i bez institucionalnog znanja koje bi iz Komunističke donio u Socijaldemokratsku partiju, Milanović ima isti refleks prilikom kadroviranja. ”Vampirizovanje” što bi rekli Srbi, ili neki klimavi zombi. Zato je Josipa Leku imenovao na mjesto glavnog tajnika stranke, onda ga unaprijedio u predsjednika Sabora. Leko je tako dospio na položaj zamjenika suverena, ispražnjen poslije smrti Borisa Šprema. Leko je po političkom profilu čisti pozadinac koji te nikad neće iznenaditi viškom inicijative. Pristajao bi mu alias koji je u ilegalnosti imao njegov nekadašnji partijski šef, dr Vladimir Bakarić – ”drug Mrtvac”. U zadnjih deset godina socijalizma, Leko je prvo bio tajnik Skupštine općine Novi Zagreb, zatim ”društveni pravobranilac samoupravljanja”, a naposlijetku, oko godinu dana, zamjenik direktora u općetrgovačkom poduzeću ”Zagrepčanka”. Još niži položaj u državnoj i partijskoj birokraciji nije postojao. Ekvivalent iz JNA – ”stariji vodnik”. I to ne onaj ”I. klase”. Poduzeće u kojemu je vrli Leko radio propalo je u privatizaciji silnom pljačkom koju su organizirali rukovodioci, ali Josipa nije bilo tamo – kad je propao socijalizam, povukao se na rezervni položaj u komitet, gdje ga je Ivica Račan uzeo za stranačkog ”kvartirmajstera”. Bio je zadužen za imovinu stranke i za imovinsko-pravnu logistiku ”maloga vođe”. Susreli su se davno, na paralelama svojih karijera još u Slavonskome Brodu – tamo je u drvnoj industriji ”Slavonija DI” Leko kao dvadesetiosmogodišnjak dobio prvi posao kao prvnik, a četiri godine stariji Ivica baš je odlazio za Zagreb, ali bi ljeti dolazio u posjet majci, koja je živjela u neuvjetnoj kućici na deponiju na gradskoj periferiji. Račan je, kako bilježi njegova biografija, bio ”osrednji učenik u školi”. Ali, na Pravnom fakultetu, još kao student, postao je predsjednik Osnovne organizacije SK što znači da mu je karijera bila zagarantirana. Ne ona kojoj je težio kad je došao u Zagreb pa pokušao na Akademiji upisati glumu (Vanja Drach imao bi u njemu patuljastu alternaciju). Dobio je posao u Institutu za društvena istraživanja (zijev, zijev) gdje se zaposlio već s dvadeset i tri godine. Nikad nije pokazao učenjačke sklonosti. Krenulo mu je poslije sloma ”proljeća” 1971. – odmah ga kooptiraju u Gradski komitet i, dan kasnije, u Centralni komitet, gdje postaje članom Izvršnog komiteta (Politbiroa) zadužen za rad s omladinom. Poslije Karađorđeva, partijske visoke forme populirali su ovakvi novi, mlađi ili beznačajni kadrovi. Partija je izgubila prvorazrednu ulogu u obnašanju vlasti. Tito je smijenio hrvatske ”proljećare” i srpske liberale, a prethodno slovensko ”lijevo nacionalističko” rukovodstvo iz kojega se provukao samo neki Milan Kučan, stasom sličan Račanu, pa je vlast reorganizirao tako da su sve poluge držala Izvršna vijeća (vlade), vojska i Služba državne sigurnosti, a u nekoj mjeri čak i birokratske strukture Socijalističkog saveza (”narodne fronte”) i Sindikata. Partija je temeljito razvlaštena ukidanjem saveznog CK, zamijenjenog delegatskim tijelom, dok su uz doživotnog vođu bili ”izvršni sekretari” poput Staneta Dolanca i Branka Mikulića. To je važno shvatiti, jer pokazuje kako u ”godini raspleta” u Hrvatskoj nije išla ”vlast” protiv ”opozicije”, nego partijski autsajderi na čelu s Račanom, kojemu su se priključili razni ljevičari i preplašeni Srbi, protiv Tuđmana kojega je Manolić povezao s udbaškim strukturama i ”starim kadrovima” spremnima da učine mnoge usluge u zamjenu za to da ih se poslije ne dira. Recimo, Mika Špiljak, koji je početkom osamdesetih drmao Hrvatskom, postigao je da nitko ne ugrožava njegova sina koji je i poslije osamostaljenja hrvatske države mirno vodi ”Inine” holdinge u Švicarskoj. Sve je to važno shvatiti da se pojmi s kime je i kako Račan započeo obnovu SDP-a i kakav je on, zapravo, bio kadrovik. Tuđman je bio kralj ”glajhšaltovanja”. Nije bio revolucionar i Karamarko, koji ima ambicija da HDZ ”retuđmanizira”, ne smije propustiti da to uoči. Franjo je sve resore povjeravao znalcima, s tim što bi ih nastojao upisati u HDZ. Vojsku je dao profesionalnim vojnicima iz JNA (Tus), Udbu povjerio udbašima (Perković), pa je tu bilo i preklapanja - otuda ”dvostruka linija zapovijedanja”… Ekonomiju je povjerio ljudima iz jedinog zagrebačkog re-eksportnog poduzeća ”Astra” (dr. Gregurić), banke bankarima, a Zagreb – Marini Dropulić koja je do tada već više od deset godina upravljala stožernom institucijom Zavoda za urbanizam. Neko vrijeme gradonačelnike su glumili Buzančić i Vedriš, dva epizodista, ali planiranje i operativu vodila je - Marina. Zagreb je bio uređena metropola. Poslije prvih slobodnih izbora, SDP se raspao iako je, zapravo, polučio dobar rezultat. No, većinu glasova dobio je od ljudi koji su se nadali da će režim zadržati kontinuitet, kao u Srbiji gdje je pobijedio Milošević, ali kako se to nije dogodilo, i sami su se ”glajhšaltovali” u HDZ. Zatim je počeo rat i partijaši koji se nisu odmah ispisali, poput Šprema i Ive Josipovića, imali su samo malo bolji status nego ”snajperisti” pa na idućim izborima 1992. SDP pada na historijski minimum od oko pet posto, što znači da su jedva prešli prag. Račanu u operativi preostaju samo općinski komitetlije poput Bandića, koji je u komitet na Pešćenicu došao s mjesta ”referenta za informiranje” u tvornici ”Ledo”, zatim Slobodana Ljubičića – Kikaša s Općinskog komiteta Trnje i Josipa Leke, koji je otpao iz ”Zagrepčanke”. Ubrzo ih Tuđman uklanja i iz ”kockice” - u zamjenu su dobili prostorije u lošem objektu na Iblerovom trgu, pokraj staračkog doma općine Centar. Tripalo je pak formirao svoju Akciju socijaldemokrata Hrvatske budući da Račan za njega i ostale ”savkiniste”, lijeve etatističke demokrate, nije htio čiti ni za živu glavu, iako je Edo Murtić trčao oko njega zagovarajući ”ujedinjenje lijeve fronte”. Tajnik ASH uspio je zatim preoteti prostorije komiteta u općini Trnje – jednu cijelu zgradu, tako da Račanova partijica nije imala od čega živjeti. Morali su se obratiti najčestitijim kadrovima ne bi li našli izlaz iz nevolje. To su bili upravo Leko te Ljubičić – Kikaš koji je u to ratno doba započeo lijep biznis s raznim svojim kompatriotima nabavljajući uniforme i drugu traženu robu. Njih dvojica preuzeli su gospodaranje preostalim prostorima SKH, iznajmljivali ih i ćar valjda donosili u centralu, da stranka preživi mršave godine… Pritom se Račanu dogodila nezgodacija u kojoj mu je trebalo asistirati – opet se rastavio i ostao bez stana i Leko mu je pod hitno morao nabavljati novi… Preko drugova u Sloveniji prodana je vila SKH na Bledu (priskočio je i kupio je Goran Radman, sadašnji ravnatelj HRT-a). Tako su namaknuta sredstva za opremanje novog kućanstva u koje je ulazila nova Račanova američka žena, Dijana Pleština, akademska proleterka. No, to se događalo u doba kad je SDP već počinjao svoj polagani povratak na vlast. Pritom im je najviše koristila Tuđmanova odluka da razvali sve opasnije stranke građanskog centra, iz kojih su redovno prevlačili kadrove na unosne državne položaje, dopk su na miru ostavljali samo omrznutu Partiju koja, mislili su, nikad ne može prerasti u pravu prijetnju vlasti… Tako se činilo Tuđmanu s njegovom memorijom komunističke represije. SDP je najviše napredovao u gradovima – građanski liberalni centar nije tu uspio jer, jedno, ti ljudi nisu bili građani, a drugo, nisu bili liberali, nego provincijski kriptonacionalisti koji su smatrali da su se hadazeovci previše nakrali, ali da su inače sasvim u redu. I, kad je SDP u koaliciji s manjim strankama osvojio Zagreb, otvorile su se neslućene mogućnosti za patronažu. No, masovni povratak u prtijske redove uslijedio je tek iza Račanove smrti, odnosno poslije izbora 2003. kad se partija zamalo vratila na vlast predvođena novim, mladim liderom… I sam se taj novi, mladi lider, uostalom, upisao u SDP samo tri godine ranije, 1999. ili 2000. godine (dvije su verzije o njegovu pristupanju). Dodidilo se to u času kad je Račan preuzimao vladu pa se Zokiju pružila prilika da karijerno napreduje. Tako je odmah postao Piculin pomoćnik u ministarstvu vanjskih poslova. I započeo uspon u dobi od 34 godine, što u našim otužnim političkim prilikama, gdje u partijskim hijerarhijama dominiraju vječiti kadrovi, izgleda kao blistav pothvat, a za političara u izbornoj utakmici koja traži golemu energija za neprestano korteširanje, to je već srednja dob. U toj dobi u kojoj je Milanović tek počinjao u stranci i u ministarstvu, Dmitrij Medvedevm, ruski predsjdnik, izdao je pravni priručnik iz građanskog prava u tri toma koji se prodao u nekoliko milijuna primjeraka, a Barrack Obama postao urednik Harvard Law Review, što znači da je bio najblistaviji američki pravnik svoije generacije. A zatim su se počeli baviti politikom… Račanoidi su bili kariktura komunističkog kadroviranja. Nije tu bilo ni jednog ozbiljnog direktora, sveučilišnog profesora ili bilo kakvog uglednijeg praktičara – sve aktivistička i komitetska sitnež s tri retka u životopisu. Tonino Picula, jedini zaposlenik komiteta u Novom Zagrebu, postao je prilikom dolaska te ekipe na vlast – ministar vanjskih poslova! Ranije je stanovao u jednosobnom stanu u Zapruđu gdje je, kako je rekao u jednom intervjuu, čuvao komplet lista ”Danas”. Izašlo je više od 500 brojeva ovoga tjednika, što znači da je prašna arhiva zauzimala veći dio dnevne, odnosno spavaće sobe. Nije ni čudo što se nije oženio. Kao i neki drugi esdepeovski kadrovi (Pančić, Jakovina…) ostvario je to tek kad je postao ministar. Dotle je Račan rastjerao lijeve intelektualce i profesore koji su mu pomagali u teškim trenucima, dok se gnijezdio na niskim granama. Naprosto nije htio konkurenciju u vodstvu i na vlasti. Ostao mu je samo njegov stari prijatelj Stipe Ivanišević, koji je zakratko postao ministar pravde, ali Račan, pimplavi taktičar, brzo ga je otkačio, jer se Stipe previše izložio pokušavajući reformirati pravosuđe. Ivica nije ništa htio riskirati - radije se lišio zadnjeg prijatelja. Tako mu je na sprovod došao samo Leko. Tako je sam Račan odredio, svjestan da će govorancije na sprovodu biti šuplje kao njegovi referati na partijskim kongresima. Ivica je u Partiji držao ”tight ship” režim – nitko tu nije smio mudrovati osim njega samoga, ostalo je bila čista terenska egzekutiva. Poslije gubitka na izborima, stranku bi podvrgao ritualnom kadrovskom ”podmlađivanju”, što samo njega nije zahvaćalo. Tako je izdržao trideset i pet godina na samom vrhu organizacije, nešto kraće od Tita, nešto duže od Staljina… Prilikom posljednjeg ”podmlađivanja” nakeljio mu se preambiciozni mladac lošega tena, sin staroga komitetlije Stipe Milanovića. Stipe je i sam napustio Partiju kad je izgubila vlast pa se upisao u HDZ. Poslije Račanove iznenadne smrti, Zoran Milanović se progurao na čelo stranke uz podršku Slavka Linića, kojemu je dečko imponirao jer je slične naravi. Leko je dotle bio u zadnjim redovima, posve nevažan – važan je bio samo Račanu kojemu je pomogao na Braču sagraditi vikendicu, kućicu malo veću od bunje, i uz nju roštilj. Tu su Leko i ”mali vođa” koji je bio intelektualno sasvim nepretenciozan, uvečer konverzirali pod zvijezdama, kad bi se Dijana, omamljena dalmatinskim suncem i vinom, povukla na počinak. Odluka Zorana Milanovića da na mjesto glavnog tajnika instalira upravo Leku, bila je šokantna za one koji ga poznaju, a mislili su da poznaju i Milanovića. ”Ma što će ti taj bezveznjak?” pitali smo ga, a Zoki je odmahivao glavom: ”Leko je kao stari hrast… Quercus… dubokim korijenjem vezan za sve stranačke strukture…”. U stvari, kako je već počela pobuna u stranci, jer je Zoki stao pokazivati samovolju, a partijaši, koji su ga potcjenjivali, počeli su se rotiti misleći da će s njim lako izaći na kraj, Milanović je za glavnog tajnika toga beznačajnog birokrata, a za predsjednika Sabora Šprema, obojicu bez ikakve vlastite stranačke baze. Naprosto ljude na usluzi, koji su se pod SDP-om zatim dovinuli najviših položaja. I kad je Hrvatska primana u EU, Leko je, umjesto Šprema kojegaje zamijenio, u parlamentima najstarijih svjetskih demokracija prisustvovao svečanom činu ratifikacije pristupnog ugovora – što je uglednim članovima tih visokih tijela trebalo biti ozbiljno upozorenje da još jednom razmisle o cijeloj stvari, budući da im iz države koju misle primiti šalju jednog ”pravobranioca samouprvljanja” koji se istakao kad je lokalnom komunističkom vođi našao stan i sagradio roštilj. Hrvatski europski debakl koji je odmah zatim uslijedio u aferi Perković nije slučajnost nego konzekventna posljedica činjenica da su se ti i takvi ljudi u Hrvatskoj domogli vlasti. Kao predsjednik Sabora, Leko je u fantaziji svojih stranačkih drugova neko vrijeme igrao ulogu ”uporišta antimilanovićevske opozicije”. Povezali su se doista Linić, koji se s Milanovićem sukobio oko svojih posebnih interesa, Josipović koji je shvatio da Zoki opstruira njegovu predsjedničku kampanju i Leko, koji je izražavao volju i nevolju stranačkih masa, svjesnih da Partija ide u poraz, koji će ih odvojiti od lijepih plaća i funkcija. Pakt koji su zasnovali njih trojica, trebao je srušiti opakog lidera, ili ga pretvoriti u nemoćnog izvršitelja odluka kolektivnog rukovodstva. No, savez tri oprezna oportunista, esdepeovska ”mala Antanta”, raspao se jer tu nitko nije ima tri čiste. Zo ih je razvalio, a koliko drži do Leke pokazao je time što ga je ostavio na mjestu predsjednika Sabora. O tome, dakle, treba voditi računa kad se razmatra verbalni sukob predsjednice Grabar Kitarović i predsjednika visokog predstavničkog doma ”iznad kojega stoji samo Bog”. Leko pokušava dati svoj mali doprinos izbornoj kampanji pa glumi legalista, iako od legalne prakse ima jedino advokatski staž u slavonskobrodskoj tvornici drveta, a njezina ocjena da bi vječite političke kadrove, ljude koji nisu sposobni dobiti izbore ni za kućni savjet, nego se ovijaju kao puzavci oko ”stupova društva”, apsolutno stoji. A prezir prononsiranih ljevičara prema izjavama predsjednice koju oni smatraju nedovoljno sofisticiranom i kritiziraju i kad kaže nešto meritorno, izraz je malograđnske impotencije sredine što je iznjedrila tolike trećerazredne likove u društvu i politici. 281

Kukurikavci vec navalili na Ivkosica.