Godinama već u Haagu vlada pravilo – kad vidiš nasmiješena tužitelja, vjerojatno je u svoj dokazni materijal protiv nekog Hrvata, Srbina ili Bošnjaka uvrstio neki od “Tuđmanovih transkripata”. Ti transkripti imaju u Haagu visoku cijenu. Vjerojatno stoga što je naš pokojni predsjednik, kao profesionalni povjesničar, bio dao nalog da se na Pantovčaku snimaju i potom transkriptiraju baš svi razgovori. Od te njegove opsjednutosti povijesnim i značajnim mnogi su poslije napravili dobar posao. Kad je Stjepan Mesić stupio u odaje Pantovčaka, jedan od prvih poslova bio mu je da pregleda Tuđmanove transkripte. Povjerio je tu zadaću iskusnom vojnom obavještajcu (još iz JNA) Imri Agotiću. On je ubrzo u najstrože čuvanu odaju pustio i britanske novinare.
Pouzdano se zna da je Mesić Haaškom sudu odaslao ukupno 666 transkripata. Mnogi, zapravo većina njih, nosili su oznaku najveće državne tajnosti pa su poslije hrvatske vlade bile na mukama i morale su “legalizirati” (pečatom potvrditi vjerodostojnost) transkripte za haašku uporabu. Sjećamo se i ranih 2000-ih, kada je Mesić preko odabranih medija puštao transkripte koji nagrđuju njegove neprijatelje. Ovih dana, na svjedočenju Jure Radića, tužitelji su čitali transkripte s posve privatnog sastanka Tuđmana i Radića, gdje, zavaljeni u kožnate fotelje, onako narodski komentiraju osobine javnih ljudi. Je li i to trebalo završtiti u Haagu? Dakako da nije. Za razliku od RH, Srbija je u Haag poslala Miloševićeve transkripte uglavnom zacrnjena sadržaja. Svaka država, naime, ima pravo zaštititi one dijelove sadržaja koji su važni za nacionalnu sigurnost. Tuđmanovih desetak godina Pantovčaka prilično je transparentno.
Pri odlasku, S. Mesić nije ni riječi prozborio o svojim transkriptima. Umjesto toga, lansirao je priču o nekakvu “tajnom Tuđmanovu sefu”. To da tamo postoji sef, još Tuđmanov, i još neotvoren, radoznalu Mesiću nitko nije povjerovao. No, ta je priča poslužila kako Stipu ne bi nitko ništa pitao o snimkama njegovih državničkih razgovora. Je li i novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović tako radoznao i bi li i on rado analizirao transkripte svog prethodnika, pa potom ponudio odabranim medijima one “mesnatije”, vjerojatno nećemo doznati. Prema pouzdanim podacima s Pantovčaka, Stjepan Mesić nije imao sličnih povijesnih pobuda kao pokojni Tuđman. Snimao je Stipe tek intervjue rađene u biblioteci. Radi kontrole autorizacije. Sve one druge, službene, a kamoli neslužbene razgovore s hrvatskim i stranim političarima, sve one VONS-ove – snimao nije. Mikrofoni su ostali, ali su bili isključeni.
Pa tako nećemo imati prigode čitati kako je to Mesić riješio uzbunu oko tzv. vojnog puča i umirovljenja generala. Što je govorio Saši Perkoviću prije njegova odlaska na dogovor s V. Zagorcem u Beč, što je razgovarao sa Srđanom Mladinićem o kreditu iz Podravke. Što je rekao Štefaniji Balog kada ju je poslao u izborni stožer I. Josipovića, a što svojima iz obitelji kada su razgovarali o poduzetništvu. Mesićevih deset godina Pantovčaka ovisi, dakle, o njegovu sjećanju. Prava šteta što nije volio povijest.
\" Prava šteta što nije volio povijest. A ja dodajem: Prava šteta što nije volio Hvatsku.