Crkva je danas najumniji i najrazboritiji dio hrvatskoga društva. Dok su se političari, vladajući ili oporbeni posve svejedno potpuno pogubili u bespućima aktualne zbiljnosti, Crkva poput svjetionika daje presudno važne signale naciji, kako narod ne bi posve izgubio bitne orijentire i nasjeo na sve moguće spinove i makinacije kojima ga truju političke elite.
Gotovo na svakodnevnoj, ali hajdemo biti korektniji i reći ipak svakotjednoj razini, Crkva šalje bitne poruke. Ovoga tjedna npr. oglasila se, nakon kardinala Bozanića, o nepovredivosti državnih granica Komisija HBK Iustitia et Pax, koja je u svojoj izjavi, zapravo, nepogrešivo definirala značaj državnih granica i taj bi tekst mogao ući u udžbenike politologije po svojoj preciznosti i konkretnosti svakoga detalja. Dakako, povod im je bilo prtljanje vladajućih oko granice s Bosnom i Hercegovinom na Kleku.
Istodobno, u Mariju Bistricu hodočaste katolici iz BiH, predvođeni evanđeoskim superherojem kardinalom Vinkom Puljićem (o čijim će krepostima i svetosti povijest tek govoriti), koji dolazi u pratnji – pazi sad – bivšeg nuncija u BiH i sadašnjeg nuncija u Hrvatskoj Alessandra D’Errica, koji izrijekom govori da Vatikan ne luta na ovim prostorima, već se upravo njegova diplomatska misija iz BiH nastavlja na Hrvatsku i u neposrednoj je i neraskidivoj vezi.To znači da je Vatikanu i te kako stalo do hrvatskog i katoličkog korpusa u ovoj regiji. Ali ne razbijenog i razjedinjenog, iseljenog i raseljenog, nego kompaktnog i jedinstvenog, naprednog i prosperitetnog. Premijer Milanović to će tek imati prilike uskoro čuti u Vatikanu od samoga pape Benedikta XVI. i kardinala Bertonea, kojima je BiH na duši više nego ijednom aktualnom hrvatskom političaru.
U Crkvi su, napokon, shvatili da političke elite u Hrvatskoj, bilo vladajuće bilo u oporbi, nisu kadre strateški promišljati o sudbini naroda, nego da se svojih pozicija drže isključivo kako bi zadovoljili vlastite najniže nagone za političkim preživljavanjem i održanjem vlastitih pozicija, uhljebljujući čitave liste vlastitih nitkova i čankolizaca, čija imena samo jamče da u propast srljamo brže nego što mislimo.
Crkva tako opet postaje utočište nacionalne savjesti i narod joj se okreće s povjerenjem, koje je imao npr. u socijalizmu i tijekom ratnih godina. To se povjerenje počelo topiti kada su crkvene elite počele imitirati one političke, koje su ih navukle na svu silu ovozemnih grijeha, omamile mirisom novca i privilegija, koje evanđeoskom poslanju ni po čemu nisu imanentni.
Crkva, dakako, nema nikakvih političkih instrumenata za političke okršaje, ali (unatoč i činjenici da je negativna kadrovska selekcija u visokom kleru uzela svoj danak!) ima neprikosnovenu snagu u prepoznavanju osjećaja, potrebe i bila naroda s kojim stoljećima neraskidivo živi. I to je u ovome teškom političkom, gospodarskom i socijalnom trenutku jedina utjeha. Nekolicina samosvjesnih i odlučnih biskupa i nadbiskupa, a očito i ovaj novi nuncij, jamstvo su i znak da u cjelokupnoj stihiji postoji glas razuma i razumijevanja. Pitanje je samo hoće li uspjeti prevladati.
"Crkva je danas najumniji i najrazboritiji dio hrvatskoga društva" Eto, dočekali smo da Pavičić piše i humorističke tekstove.