Crni oblak koji se nadvio nad Križevačku biskupiju nakon što je, a posteriori njegova mandata, tj. postumno, objavljeno da je prijašnji biskup Slavomir Miklovš svojim sestrama, navodno, ostavio pet milijuna kuna crkvenoga novca (zbog čega se Križevačka eparhija tuži s njegovom rodbinom) otkrila je mnogo toga što muči današnju Crkvu, tj. njezinu hijerarhiju i vodeći kler. Što se tiče same Križevačke eparhije, ako se taj problem gleda isključivo kao njezin interni, može se reći da je ovo šokantno otkriće za novoga biskupa u ponašanju staroga, zapravo, bilo moguće predvidjeti, jer je pokojni vladika Miklovš vladao zatvorenim sustavom, najčešće na štetu hrvatskoga korpusa te biskupije i na korist rusinskoga i ukrajinskoga, a sada, eto, kao što se može vidjeti, i vlastite rodbine. Međutim, slučaj Miklovševe ostavštine otvara problem episkopata i crkvenoga vodstva na razini cijele Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Biskupi nisu, naime, menadžeri. I oni sami priznaju da to ne mogu biti, jer se ne znaju baviti gospodarskim pitanjima. No, novac im pritječe u sustav kao i svima ostalima, pa htjeli ili ne, moraju s njime biti povezani. Najčešće ne žele angažirati prave i školovane ekonomiste i menadžere, pa se sami snalaze kako znaju i umiju. Neki se posavjetuju s užim krugom svećenika, a neki čak ni to. Ima priča da su neki biskupi povjerili svoje financije računovođama šarlatanima, pa se danas drže za glavu zbog financijskih gubitaka, ali i malverzacija, koje čak mogu biti i kazneno gonjene. A poznat je i slučaj Varaždinske biskupije, koja je oko 18 milijuna kuna posudila tvrtki za reciklažu, koja je kasnije posrnula, baš kao što su se u Zagrebačkoj nadbiskupiji držali za glavu kada je zaprijetilo da će u Karlovačkoj banci ostati bez 20-ak milijuna kuna.
Sve to pokazuje da, osim spomenutog neznanja o financijskim pitanjima, u crkvenim strukturama nema ni previše volje za širenjem toga pitanja ne samo na stručnjake, ekonomiste i menadžere nego i na širi kler, koji osim što bi raspolagao s više informacija, mogao i utjecati na neke tokove ili ne daj Bože financijske gubitke. Slučaj Križevačke biskupije upravo na to upućuje.
Pritom se otvara i jedna sasvim druga stvar, a to su kriteriji za izbor samih biskupa. Osim poslušnosti i podobnosti, danas kao da se među klerom traže svećenici uskogrudnog činovničkog habitusa, a ne pastirskoga i širom otvorena, kako za naviještanje Radosne vijesti tako i za delegiranje konkretnih poslova ljudima koji njima znaju upravljati. U prošlosti je bilo itekako primjera da su dobri pastiri upravo među klerom znali prepoznati kako one s financijskim vještinama tako i one s karitativnim, kulturnim ili nekim drugim. I dati im mandate i otvorene ruke da uime Crkve dobro i savjesno obavljaju posao. Pred Crkvom u Hrvatskoj velika je smjena biskupa, od već obavljene u Đakovu, do one koja slijedi u Krku, Šibeniku, Gospiću, Hvaru, Vojnom ordinarijatu... Prilika je to za potragu za pastirima novoga doba, a ne činovnicima kojima će na pameti biti samo održavanje crkvene imovine i trgovanje s državom o privilegijama i materijalnim stvarima. Prilika je to za kler da istakne svoje najbolje kandidate, a ne da se već sada na nekim listama na vrhu nalaze budući pastiri s najčinovničkijim duhom, koji nisu ni za “ovce” ni za novce. Niti su mlaki niti su vrući, pa ih je, kako kaže Evanđelje, najbolje ispljunuti. Jer se, evo primjera iz Križevaca, u javnost kad-tad “ispljune” afera koja Crkvi nikako ne treba.
>> Umro bivši vladika križevačke eparhije mons. Slavomir Miklovš
