Je li se Katolička crkva opet okrenula protiv HDZ-a, kao što je to protumačeno 1997., nakon Bozanićeva “grijeha struktura”? Pitanje je to nakon klinča u kojemu su se našli glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić i predsjednik Sabora Vladimir Šeks.
Miklenić se, naime, žestoko obrušio na peti saziv Sabora, koji je bio pod dominacijom HDZ-a. Miklenićev komentar to je teži jer je napisan pred nove izbore, a na Šeksovu nervoznu i žestoku reakciju Miklenić je odgovorio novim komentarom, još žešćim.
Crkvena hijerarhija osjeća se frustrirano jer HDZ, koji slovi kao demokršćanska stranka, i premijer aktivni katolik u Saboru nisu progurali crkvene želje da se barem postroži zakon o pobačaju, ograniči trgovanje nedjeljom, što je biskupima bilo i obećano, a u škole nije uveden spolni odgoj po crkvenoj mjeri, nije provedena lustracija...
Službena Crkva osjeća se prevarenom, a Miklenićev stav odraz je kaptolskog razmišljanja. No HDZ nije crkvena stranka. Nekima je licemjerno da se političari pojavljuju na misama i crkvenim skupovima, a da to ne žive i ne svjedoče. Ali to je politika. Sanader je jasno poručio Crkvi da je politika umijeće mogućega. Svi smo odavno trebali shvatiti da je u politici sve stvar interesa i odnosa snaga. Miklenić je pak primjer crkvene strategije, koja ide zatim da država uvede crkvene norme i tako disciplinira vjernike. Formiranje vjernika zadaća je Crkve, a ne države.
No za to očito mnogi nemaju ni volje ni hrabrosti, pa žele lakšim putem. Štoviše, crkveni ljudi sve više počinju u svojim glavama živjeti u svijetu samih urota, a u tome prednjači upravo Glas Koncila. Uza sve se nepoštedno napadaju i kolege novinari, iz broja u broj, a da isti crkveni mediji nemaju nimalo samokritičnosti niti se bave iole škakljivijim unutarckvenim problemima, koji su svima i više nego očiti. I oni tako obmanjuju vjernike, kao što to Miklenić sad spočitava Šeksu.
Vjernici će na izborima također odlučiti tko će voditi državu, i oni su Crkva, ali često u nesuglasju s hijerarhijom. A ona će pak biti vjerodostojnija kad bude javno ustajala protiv svih mogućih nepravdi i prozivala odgovorne, od njih se ograđivala, a ne u načelu optuživala, a potiho pristajala na šutnju zbog, primjerice, povrata imovine. I više izdvajala za Caritas, a manje trošila na sjaj biskupskih dvorova. Jednostavno, Crkva se još traži u demokraciji, gdje nema otvorenog neprijatelja kao što je to bio komunizam. Nekima u njoj sad su neprijatelji svi koji ne misle isto kao oni. Kršćanski, nema što.
