Nika i Niko nikad se nisu upoznali, i nikada neće. Oboje zaustavljeni u koraku tog mračnog zagrebačkog listopada 2008. u razmaku od samo 17 dana, njihove tragične smrti u javnosti su ostale u sjeni podjednako bezumnih tragedija. Sudbina je htjela da 17-godišnja Nika ode istog dana kad i Ivana Hodak, kći uglednog odvjetnika, a 38-godišnji Niko skupa s prijateljem, poznatim novinarom Ivom Pukanićem. Njoj, Niki, presudio je pomahnitali zaštitar na Srebrnjaku, njezinom imenjaku paklena naprava podmetnuta pod automobil.

Slučajno ili ne posve je nevažno, ali neki dan, točno dvije godine od tragičnih događaja, obitelji Deković i Franjić, neovisno jedna o drugoj, tužile su Republiku Hrvatsku i svoju materijalnu zadovoljštinu zatražile na sudu. Perspektiva im, međutim, nije najsjajnija. Njihovi odvjetnici prethodno su pokušali nagodbom, ali bio je to jalov posao: na duševne boli obitelji žrtava država je ostala nijema. I kao da gubitak bliske osobe sam po sebi nije tragičan, kao da ignorantski odnos države spram žrtve nije za njih dovoljno frustrirajući, stječe se dojam da obitelji žrtava doživljavaju i osudu dijela javnosti. Osuda, dakako, nije izrečena glasno, ali oni je osjećaju na svojoj koži svakodnevno, suočeni s prijekim pogledima u svojoj okolini, govorkanjima iza leđa, nikad u lice. I to treba razumjeti: u ovim olovnim, recesijskim vremenima građani imaju pravo na osjećaj da taj novac obitelji žrtava žele izvući baš iz njihova džepa. I kada se zna da nikakav novac ne može vratiti čovjeka, može li ta zakonski, kao suza čista situacija, istodobno biti i moralni čin? Jedno je sigurno: valja čuti što oni o tome imaju reći.

Milijunski iznos odvjetnik obitelji Nike Deković zatražio je u ime pet članova koji stanuju u zajedničkom kućanstvu: majke Lidije i oca Krešimira, 13-godišnje sestre i 21-godišnjeg brata te bake. Roditelji su zatražili po 300.000 kuna, djeca po 150.000 kuna, a ostatak iznosa do milijun kuna traže kao naknadu za troškove sprovoda.

– Kćer ne mogu vratiti, dao bih sve što imam da to mogu, ali ne mogu. Novac ne može nadoknaditi gubitak, ali je činjenica da od njezine smrti u kući nitko ne radi. Bio sam taksist, danas više nisam jer za to nisam sposoban. Od tragedije sam na antidepresivima, kao i moja supruga.

Djeci je teško i novac im ne može biti utjeha, ali možemo im pokušati umanjiti bol i tugu tako što ćemo im osigurati bolju egzistenciju. Stariji sin je odličan student FER-a, želimo da tako i ostane – kaže Krešimir Deković, koji je odlučio tužiti državu zbog niza propusta koji su prethodili tragičnoj smrti njegove kćeri. Poput onog da je policija, dijagnozi šizofrenije i upozorenjima liječnice usprkos, odobrila dozvolu za nošenje oružja budućem ubojici koji je vrebao i u konačnici nasred ulice presudio nedužnoj djevojci, koju nije ni poznavao.

Sada se nadaju najboljem: odvjetnik Silvije Hraste rekao im je da nepravomoćnu presudu očekuje u roku godinu dana, ali ishod će biti pozitivan jer je slučaj, tvrdi, čist kao suza. Tužba neće otići i na adresu Nikina krvnika: u tome ne vide nikakav smisao jer je u pitanju psihički bolestan čovjek. A na komentare okoline ne osvrću se.
– Sigurno da ima ljudi koji u nama vide lešinare, ali o tome šute. Ljudi s kojima razgovaramo kažu da je i to premalo što tražimo – kaže Krešimir Deković.

“Ne tužimo državu da se obogatimo”

Koji dan prije Dekovića, na Županijskom sudu u Zagrebu i obitelj ubijenog Nike Franjića od države je zatražila odštetu u visini od tri milijuna kuna. Po milijun kuna trebalo bi pripasti udovici Ceciliji, malodobnom sinu Niki i majci, starici Mandi. Propust države, ističe pokojnikov brat Antun Franjić, ogleda se i u tome što policija nije radila svoj posao, a to je, kako kaže, pokazalo i nedavno svjedočenje policajca Nenada Šipušića koji, usprkos dojavi doušnika, nije upozorio nadređene na tragediju koja se sprema.

– Ne tužimo mi državu na krvi našeg brata da se obogatimo jer to bi bilo krajnje licemjerno i bezobrazno. Mi tužimo državu kako bismo je prisilili da bude odgovornija. U ovih se 20 godina pokazala potpuno neodgovornom prema ljudima. Kad bi bilo više tužbi, mislim da bi bilo drukčije.

Na žalost, našu tužbu ljudi shvaćaju potpuno pogrešno. Kriza je, pa nas poprijeko gledaju i misle “ovi nisu normalni”, napadaju nas da želimo živjeti na račun države. Kako ću ja novcem nadomjestiti brata? Osobna korist nije mi ni nakraj pameti. Mi smo kao obitelj vrlo privrženi jedni drugima i novac bi otišao bratovom sinu koji je ostao bez oca – kaže Antun Franjić, dodajući kako bratova obitelj danas živi u Čileu, na rubu egzistencije.

– Prije tragedije, šogorica Cecilia radila je u veleposlanstvu u Santiagu, no taj je posao napustila i doselila se s bratom u Hrvatsku nadajući se da će ovdje pronaći novi početak, sigurnost, posao i miran život, a pronašli su smrt. Premda su prodajom stana u Rijeci dobili veću svotu novca, pokazalo se da nije dostatno za stan u Čileu, pa su otpočeli nov život s Cecilijinom majkom, ali ne zadugo.

– Kuća njezine majke srušena je u potresu pa su sada smješteni kod Cecilijine sestre Paole. Novac od prodaje stana istopio se. Mali je krenuo u školu, a ja nemam mogućnosti da im pomognem. Premda imam restoran, i mene je dohvatila kriza i sto problema. Ali, ponavljam, ja od djeteta svoga brata ne bih uzeo ni kune. Taj novac je za obitelj mog pokojnog brata, da se skrase u Čileu, a dijete će kad odraste odlučiti gdje će živjeti – kaže Antun Franjić.

Odvjetnik Damir Galetović, koji zastupa obitelj Franjić, odlučan je da za svoje klijente istjera pravdu i štetu od tri milijuna kuna naplati Republici Hrvatskoj, ali ne samo državi nego i počiniteljima čija su imena poznata, a za zločin im nedavno izrečene višegodišnje zatvorske kazne.

– Pričekat ću pravomoćnost presude, a onda idem ponovno s maksimalističkim zahtjevom. Treba napraviti presedan jer ovo nije običan, već jedinstven slučaj i ne može samo tako proći. Smatram da je smrt Nike Franjića teroristički čin. Tako smatraju svi, osim države koja tu tragediju tretira kao beznačajan događaj koji nije ugrozio građane u središtu grada. Mislim da bi upravo u ovom slučaju sud trebao povećati iznos naknade – kaže odvjetnik.

Kako je, međutim, odredio visinu odštetnog zahtjeva? Na koliko je procijenio duševne boli obitelji Franjić? U sudskoj praksi, objašnjava, postoje uobičajene tablice prema kojima, više ili manje, svi suci, a osobito Vrhovni sud, daju smjernice o visinama odšteta koje se dosuđuju za smrt bliske osobe. Pritom se čini razlika u slučajevima: jedno su nesreće u prometu ili na gradilištu, a nešto posve drugo su smrti izazvane posebnim okolnostima, terorističkim činom, bombaškim napadom i slično.

– Udvostručio sam, pa i prebacio iznos najviše presude za koju znam, a to je presuda od 430.000 kuna u jednom slučaju otprije pet, šest godina jer sam potpuno uvjeren da je, zbog načina na koji je smrt nastupila, odšteta za Franjiće upravo u tom iznosu primjerena. Osim toga, postupak prema počiniteljima bio je dug i bolan za obitelj. Dok je trajao, sve su rane bile otvorene i to im se mora platiti – kaže odvjetnik koji potom tumači da po Zakonu o parničnom postupku ne možete tužiti državu prije nego što ste prethodno zatražili nagodbu, tj. obratili se zahtjevom da se spor riješi mirnim putem.

– No, u posljednje tri godine, otkako je zakon na snazi, država, koliko znam, nije sklopila nijednu nagodbu, pa tako ni ovu u slučaju Franjić koja je prije tri mjeseca odbijena. Država, naime, iscrpljuje pravni put da bi se smanjila visina štete. Položaj oštećenih dodatno je otežan time što se ne mogu izravno obratiti sudu nego moraju proći pokušaj nagodbe putem Državnog odvjetništva, a kasnije se, jedna za drugom, redaju odbijenice i ide se na iscrpljivanje, maksimalno otezanje s vođenjem postupka. U slučaju Franjić ići ćemo i do Vrhovnog suda, a dok postoji Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu, imam vjeru u pozitivan ishod – otkriva odvjetnik Galetović.
 
Ni lipe za Lukinu smrt

Suzana i Reno Ritz, roditelji tragično preminulog Luke koji je u posljednje dvije godine prerastao u simbol borbe protiv uličnog nasilja, ni u jednom trenutku nisu pomišljali na novčanu naknadu, a njihovu čvrstu odluku nisu poljuljale ni nedavno donesene sramotno niske presude protiv počinitelja.

– Ne, mi nismo izabrali taj put. Suprug i ja nismo željeli prisustvovati čak ni suđenju ubojicama našeg djeteta, a kamoli dizati građansku parnicu i tražiti odštetu. To je bila naša odluka, ali ona ovisi o čovjeku. Bez ikakve namjere da osuđujem one koji to čine. Nikome ne zamjeram, osobito jer im zakon to omogućuje, ali mi nismo željeli prosipati svoju energiju, već je usmjeriti u nešto pozitivnije – kaže Suzana Ritz, dodajući kako su svoju rasutu energiju uspjeli skupiti uz veliku pomoć Lukinih prijatelja i velikog broja mladih ljudi iz Savjetovališta protiv nasilja djece i mladih koje nosi ime njihova tragično stradalog sina.

– Znajući da ne bismo uzeli ni lipe tog novca za sebe, prijatelji su nam sugerirali da se upustimo u tu pravnu bitku, da tražimo odštetu i da dobiveni novac usmjerimo za rad Savjetovališta ili za djecu u Nazorovoj, ali mi se ne želimo suočavati s tim ljudima po sudu – rekla je Lukina majka Suzana Ritz.

Tužbe za naknadu duševnih boli analitičar Žarko Puhovski ne promatra s prevelikom naklonošću, smatra ih moralno dvojbenima.

– U slučaju da presuda probije gornju granicu, ljudi se pitaju: zašto sam ja dobio dva, a netko drugi pet milijuna? Na taj način netko će se zapitati “zašto moj brat vrijedi više od njegove majke”. Tu nastaje pomutnja i u osnovi moralni problem, da se osjećaj gubitka nadoknađuje novcem. Nitko ne može dokazivati da je njemu više stalo i da njegov gubitak više boli, pa se u procjenama nužno polazi od nekakvog prosjeka. Sporno je što tražeći odštetu kvantificirate bol i sporno je što se ta bol nužno mora “uprosječiti”. K tomu, smisao takve vrste sudskog postupka trebao bi biti u tome da daje pouku za društvo, a ne da osigura odštetu za pojedinca. To bi trebao biti podjednako problem za sve građane, ne samo za članove obitelji – smatra prof. Puhovski.

Odšteta kao društveni korektiv

Istodobno, dr. Josip Grbac, profesor morala na studiju teologije u Rijeci, u tužbama ove vrste vidi i svojevrsni društveni korektiv.
– Očito je da smrt nema cijenu i da se odštete ove vrste traže da bi se ublažila vlastita bol. One imaju opravdanje ako su zatražene zato što su oštećeni uvjereni da država nije učinila ništa da se ta smrt spriječi i ako motivi članova obitelji leže u tome da se država na taj način probudi, da se usvoji lekcija i da se zločin ne ponovi. Ne bi bilo opravdano, sa stanovišta etike, da netko traži odštetni zahtjev jedino temeljem toga što je netko poginuo. Tada bi odšteta otišla na krivu adresu.

Ali ako oštećeni misle da je nešto loše moglo biti spriječeno, onda je to dobar put da se probudi svijest institucija, policije i sudstva. Takvim tužbama treba upozoravati na sve što je bilo potrebno učiniti da do tragedije ne dođe ili da se olako postupilo s procesuiranjem, jer u tom slučaju država i jest odgovorna. Ne smijemo dopuštati da se događaju kiksevi, niti da se ti kiksevi prepuste zaboravu, i da se tako izvlačimo kao društvo. Uostalom, i slučajevi korupcije plod su nehaja i zato moramo biti odgovorni – kaže profesor Grbac. U suprotnom, članovi obitelji žrtava i sami bi mogli postati žrtvama, ovaj put formalno. Ionako, od trenutka osobne tragedije oni to već jesu.

OBITELJSKI RASKOL

Bogatašica na samrti izazvala pravu filmsku dramu oko nasljedstva: 'Uništila oporuku golim rukama'

TU SE IGRALA EUROPA

FOTO Kultni hrvatski stadion izgleda kao poprište horor-filma, bio je najmoderniji u državi

kobna pogreška

Izgubila je sve udove nakon što je dopustila psu da je liže: Infekcija je brzo napredovala

mali ritual

Znate li po čemu je jedan od najpoznatijih burgera na svijetu drugačiji od ostalih?

Iznenadio potezom

Naš najuspješniji skijaš napravio karijerni zaokret i niže nove uspjehe 'Ne bojim se mirnog života'

Zbogom ekranima u vozilima?