I ovaj će tekst dobiti svoje mjesto u teoriji zavjere prof. dr. sc. Berislava Pavišića, jednog od kreatora novih odredaba iz Zakona o kaznenom postupku koje su uznemirile novinare. Ali za budućnost našeg pravosuđa ohrabrujuće je to što su nas sami suci upozorili na njegovu opasku o medijima.
Iako njegove teze nisu zasnovane na znanstvenoj metodologiji, taj senzacionalni dio njegova izvornog znanstvenog rada “Novi hrvatski Zakon o kaznenom postupku” zaslužuje cjelovitu objavu jer je tako puno rekao o misaonom sklopu na kojemu se temelje kaznenopravni noviteti koji od 1. siječnja muče sve koji shvaćaju kontrolnu ulogu medija u društvu, pa i u pravosuđu.
Tim je radom nedavno u Opatiji počelo savjetovanje Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti te je objavljeno u Hrvatskome ljetopisu za kazneno pravo: “Ako je za doživljavanje kaznenog pravosuđa bitna građanska javnost, postavlja se ozbiljno pitanje na koji će način najprije razumjeti, a onda prenositi zbivanja uređena novim odnosima. Najprije se postavlja pitanje mogu li o zbivanjima u pravosuđu izvještavati novinari sa srednjom ili neadekvatnom stručnom spremom. Ili takvi koji nisu primljeni na temelju javnog natječaja prema unaprijed utvrđenim, jasnim kriterijima?
Zatim oni koji su povezani posebnim vezama i odnosima s nekim političkim krugovima, ali i s nekim sucima, državnim odvjetnicima, odvjetnicima, policijom i konačno podzemljem? Na temelju izvješćivanja takvih novinara stječe se predodžba o (ne)djelovanju pravosuđa, a zapravo posrijedi može biti nerazumijevanje ili nešto sasvim drugo.
Takve osobe ne libe se iznositi kategorične ocjene koje opet olako prihvaćaju domaći i inozemni, posebno ‘europski’ političari. Ta bi komponenta djelovanja ‘kreatora javnog mišljenja’ mogla ugroziti mnoge ciljeve reforme. Ona otvara mnogo šire i složenije pitanje socijalnog ambijenta i njegove spremnosti za primjenu novog sustava”.
Nećemo se baviti pitanjem primjerenosti ovakvih opservacija u znanstvenom uratku, pa ni opravdanošću propitivanja trebaju li novinari autorubrika biti mehaničari ili trebaju li oni sa završenom medicinom umjesto da liječe ljude izvještavati o zdravstvu, a ne zanimaju nas ni “europski” političari koji nasjedaju na teze hrvatskih “srednjoškolaca”.
Besmisleno je i isticati profesorovu hrabrost da problematizira natječaje i kriterije – ne zbog činjenice što je njegova kći postala sutkinjom odlukom Državnog sudbenog vijeća u kojem je i on član, nego zbog svih onih spornih odluka toga tijela o izboru i napredovanju sudaca koje i jesu izvor mnogih pravosudnih problema. Nama je zanimljivo njegovo negativno isticanje uloge medija u reformi pravosuđa jer to govori i o mogućim motivima i predrasudama koje su do nevjerojatnosti vodile uglednog znanstvenika i poliglota u kreiranju tajne istrage te nametanju obveze novinarima da pod određenim okolnostima bez iznimke odaju svoj izvor informacije.
Za odredbu o tajnosti istrage i stručnjaci kažu da je za tako važan propis i uskraćivanje tako važnog prava nedopustivo nejasna te je u prvih dvadesetak dana primjene unijela nered u odnose između medija i pravosuđa. Iako je zasad, na sreću, sigurno da se ne odnosi izravno na novinare, nego jedino na sudionike istrage koji ni iznimno ne smiju odati nikakvu istražnu “postupovnu radnju”. Ako dobronamjerno prihvatimo da će se ta odredba tumačiti najrestriktivnije i samo kako bi se zaštitio sadržaj istrage dok ona traje, nedopustivo je to što novi ZKP prisiljava novinare da odaju svoj izvor informacije bez ograničenja koja su postavljena u Zakonu o medijima koji je, za razliku od novog ZKP-a, usklađen s člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i praksom Europskog suda.
Jer, slučajevi u kojima sud može natjerati novinara da oda izvor informacije strogo su definirane iznimke kad se na drugi način ne može postići isti cilj i samo kad je javni interes uistinu važniji. Nadajmo se da će, ako ne zakonodavac, onda Ustavni sud ispraviti pogreške znanstvenog pretjerivanja u obračunu s medijima.
