Gotovo osam godina živim u Americi i nisam nijednom vidjela da se na
televiziji u glavnoj informativnoj emisiji prikazuju transkripti ili
snimke razgovora predsjednika Johna Kennedyja kad je
šezdesetih godina imao problema s Kubom i Rusima ili Nixona
iz rata u Vijetnamu, a da ne govorim o Bushu starijem koji je ratovao u
Zaljevu ili pak o snimkama sastanaka njegova sina koji je pola američke
vojske preselio u Irak.
Nije istina da bi američki mediji odbili objaviti takve političke
pikanterije. Nisu oni nevinašca ili visokomoralni novinari
kojima je društveni ili nacionalni interes ispred
komercijalnog. Pa oni bi milijune dolara ponudili za tajne iz Ovalnog
ureda ,ali malo je onih koji bi se usudili to napraviti. Jer, kad bi to
učinili, bili bi kažnjeni! Američki mediji za razliku od hrvatskih
jednostavno nisu imali "sreću" raditi u zemlji čiji dužnosnici s
ponosom otvaraju državne i predsjedničke arhive i dijele ih svima
zainteresiranim naivno misleći da će ih za to nagraditi London,
Bruxelles... Svijet Hrvate nikad nije nagrađivao a da pritom nije imao
figu u džepu ili računao na unosnu naplatu takvih nagrada.
Nije to moja paranoja, to je realnost koja ne treba biti
strašna ako se pred njom ne žmiri misleći da će tako nestati
ili je nećemo vidjeti. U Washingtonu "neki" pitaju imaju li hrvatski
novinari i snimke razgovora između Tuđmana i Clintona, pa Al Gorea i
Tuđmana, i tko zna u kojoj će prigodi i one biti objavljene i u kojem
kontekstu protumačene. Možda je Amerikancima zaista bila
šokantna vijest da su Hrvati preko televizije
slušali razgovor svojega državnog vrha o pripremi akcije
Oluja!
Ipak, brzo su shvatili da se u situaciji kad Carla del Ponte odlučno
demantira svoju razvidnu spregu s Beogradom i kad je
neprofesionalnošću i zaplotnjaštvom, naučenim na
brzom tečaju kod Miloševića ili Dobrice Ćosića, ponizila
instituciju ad hoc suda te potvrdila da je to politička ustanova, a ne
mjesto pravde, to može tumačiti i kao način skretanja pozornosti na
loš rad UN-ove produžene ruke u Haagu. Ako oni koji
manipuliraju snimkom Brijunskog sastanka misle da će narod,
slušajući dijaloge Tuđmana s drugim sudionicima, promijeniti
mišljenje o prvom predsjedniku ili o legalitetu odluke o
oslobađanju svog okupiranog državnog teritorija ili su
političke neznalice ili nojevi kojima su haaški misionari
isprali mozak zabijen u pijesak.
Vjeruje li itko pametan da Bush, dok razgovara s generalima o vojnim
akcijama u Iraku, tepa neprijatelju ili se koristi pjesničkim izrazima
kad naglašava važnost "uništavanja terorista"? I
voljela bih vidjeti kako bi se Carla del Ponte usudila prekrajati,
rezati i spajati vrpce sa snimkama Bushovih sastanaka te nazvati
predsjednika Amerike i njegove jastrebove Cheneyja i Rumsfelda
zločinačkom organizacijom. O svojim ratnim generalima Amerikanci
snimaju filmove. Hrvatskoj iz Europe poručuju da nije dobro da pomaže
obrani optuženih u Haagu. Miješaju nam se u sve, od odgoja
naše djece do broja posađenih maslina ili vinograda, ali
tihi su kad treba reći dosta lažima i kombinatorikama Carle del Ponte
ili odgovoriti kada će uhititi Mladića i Karadžića.
Hrvatska se ne kažnjava samo zbog Oluje, ona je na klupi u Haagu i zbog
svoje prošlosti iz 20. stoljeća, ali i zbog upornosti da
dobije državu i uspjeha u njezinoj obrani. Radujem se tome
što takvo mišljenje dijele i oni u Washingtonu
koji su ozbiljnije uzeli dosje o Hrvatskoj u ruke!Vjeruje li itko
pametan da Bush, razgovaraju?i s generalima o vojnim akcijama u Iraku,
tepa neprijatelju ili se koristi pjesni?kim izrazima kad
naglašava važnost "uništavanja terorista"?
Pisma iz iseljeništva
