Netru je iz dalekog Nepala stigao u njemu daleku Hrvatsku, u kojoj se zaposlio kao vozač u riječkom gradskom prijevozniku. Svoju želju za dolaskom u Europu uspješno je ispunio i ne krije zadovoljstvo trenutačnim poslom. Baš kao i mlada Nepalka Rina, koja je s bratom stigla u Zagreb prije dvije godine, a u to vrijeme uspjela je naučiti i brojne hrvatske riječi. Ova simpatična djevojka postala je hit na društvenim mrežama nakon što su iz pizzerije u kojoj radi kao pomoćna kuharica objavili snimku na kojoj Rina pokazuje kako "hendla" u kuhinji.
Krvna slika Hrvatske mijenja se svakoga dana i ove dvije priče samo su kap u dubokom moru. Nepalci u Hrvatskoj zasad nemaju svoje veleposlanstvo, stoga se okupljaju u Udruzi Nepalaca u RH, čiji predsjednik Simon Lama otkriva da ih u Hrvatskoj trenutačno ima gotovo 20 tisuća, no taj broj neprekidno raste. S obzirom na to da su njegovi sunarodnjaci, koji u različitim dijelovima Hrvatske rade različite poslove, zadovoljni svojim radnim mjestima i plaćama, Lama vjeruje da će brojni među njima dovesti svoje obitelji i dugoročno se smjestiti u našoj zemlji. I to je nova hrvatska realnost.
Jer, naši poslodavci suočavaju se s ozbiljnim izazovom – nedostatkom radne snage koji postaje sve ozbiljniji kako stanovništvo stari, a mladi napuštaju zemlju u potrazi za boljim poslom. S obzirom na ove izazove, sve više poslodavaca okreće se stranim radnicima kako bi popunili praznine na tržištu rada, pa tako i onima iz Nepala, koji su među brojnijim nacijama u novoj krvnoj slici Hrvatske.
A Hrvatska je, kao i sva moderna društva, suočena su s multikulturnim izazovima koji su u europskim zemljama povezani s useljavanjem migranata i njihovom integracijom te načinom razumijevanja njihove različitosti. Domaću populaciju tek čeka suživot s ljudima koji su različiti od domicilnog stanovništva, ne samo izgledom nego i po nekim drugim obilježjima kao što su sociološka, kulturna, jezična, vjerska. Integracija, međutim, povremeno zapinje pa su društvene mreže tijekom blagdanskih dana bile preplavljene komentarima onih kojima smeta "nepalska Nova godina" na Trgu bana Jelačića ili "obojeni Božić" na Opatovini. Evidentno, u dijelu domaćeg pučanstva egzistira svojevrstan strah od nepoznatoga.
Taj strah nemaju članovi hrvatskih penjačkih ekspedicija što su se proteklih godina pa i desetljeća onamo uputili s ciljem osvajanja najvišeg vrha na svijetu, Mount Everesta, na granici Nepala i Tibeta, kojemu su Nepalci dali ime Sagarmatha, što znači "Bog neba". Pohode na nešto niže vrhove Himalaje u alpinističku knjižicu upisali su i glumci iz Zagvozda predvođeni Vedranom Mlikotom, a u istu avanturu upustio se i glazbenik Hrvoje Rupčić. Među odvažnim Hrvatima bio je i naš poznati alpinist Darko Berljak, koji se na opasni uspon na vrh svijeta odvažio čak 36 puta, no prije svih bio je to, 15. svibnja 1979., alpinist, pisac i snimatelj Stipe Božić.
Ovog poznavatelja Nepala, kamo na brojne ekspedicije odlazi više od 40 godina, zamolili smo da nam približi tamošnji narod i njegove običaje. – Za ovu zemlju vezan sam i čvrstim prijateljstvima, i mogu reći da su Nepalci vrlo gostoljubivi, vrlo privrženi obitelji, ali i vrlo siromašni, zbog čega i odlaze raditi diljem svijeta: nekad su to bili Emirati i Katar, a danas je to, kako vidimo, i Hrvatska. Sve što ovi ljudi zarade šalju svojim obiteljima – kaže Stipe Božić, kojeg pitamo postoje li poveznice koje spajaju dva naroda, hrvatski i nepalski.
– Kada je riječ o religiji, ondje živi zanemariv broj kršćana, oni se dijele na dvije skupine: u ravnicama žive hindusi, a na planinama budisti, što podrazumijeva i kulturološke razlike između ove dvije tamošnje religije. Mislim da su po mnogočemu vrlo slični nama, da štuju jedni druge, vrlo su radišni i vrlo brzo uče, no ključna razlika između nas i njih leži u razmjerima siromaštva, koje je neopisivo snažnije u Nepalu – navodi poznati alpinist i dodaje kako u glavnom gradu Katmanduu, primjerice, konobar u restoranu može imati plaću oko sto eura, dok učitelj s visokom stručnom spremom može zaraditi tek 250 eura.
– Kada je pak riječ o sigurnosti u Nepalu, odnosno stopi kriminaliteta, jedan jedini put vidio sam kako policajac vodi jednog čovjeka za uho preko ulice, i to je sve od prijestupa. Gotovo je sigurno da vam nitko neće ništa ukrasti. Zaboravio sam novčanik u nekoj trgovini i vratio mi se u komadu, ništa nije nestalo – prisjeća se Stipe Božić, iz čijeg iskustva proizlazi da je Nepal sigurna zemlja.
– Posljednjih godina vrlo su predani školovanju djece, za što treba više novca jer djeca odlaze na školovanje u veće gradove kao što su Katmandu i Pokhara, a to košta, bez obzira na to što je život puno jeftiniji nego na zapadu. No nitko nije gladan zato što se bave poljoprivredom, stočarstvom i imaju osnovno, za hranu i odjeću, ali nemaju naprednu tehnologiju, u brojnim predjelima nema ni ceste ni struje, oni žive kao što smo mi živjeli prije 80-ak godina. Ali zanimljivo, posljednjih godina primijetio sam da većina stanovnika u većim gradovima posjeduje mobitele jer su usluge njihovih teleoperatera prihvatljive za njihov standard – kaže Stipe Božić.
Uistinu, Nepal spada među 15-ak najsiromašnijih i najslabije razvijenih zemalja svijeta. Više je razloga takvu stanju: nepovoljne prirodno-geografske značajke i nedostatak prirodnih izvora, slabo razvijena infrastruktura, tehnološka zaostalost, brz porast i nepovoljna obrazovna struktura stanovništva, geografska izoliranost i samonametnuta politička zatvorenost, snažna državna kontrola i regulacija, neučinkovita uprava i administracija, povremeni unutrašnji nemiri, što odbija strane investitore, i drugi. Unatoč planovima i nekim započetim reformama, zemlja još uvelike ovisi o stranoj pomoći, bruto nacionalni proizvod po stanovniku niži je od 250 američkih dolara, a procjenjuje se da 40-ak posto stanovništva živi ispod granice siromaštva. Poljoprivreda je još uvijek najvažnija grana djelatnosti, njome se bave tri četvrtine aktivnog stanovništva i ostvaruje najveći dio BDP-a.
VIDEO Nepalka Rina radi u pizzeriji Veža
Stanovništvo Nepala, čiji je broj premašilo 30 milijuna, sastavljeno je od mnogobrojnih etničkih zajednica koje se po podrijetlu mogu svrstati u dvije glavne skupine: tibetsko-burmansku, koja se doselila sa sjevera, i indoeuropsku, koja je došla s juga. Među tibetsko-burmanskim narodima najbrojniji su Nevari, Tamang, Rai, Limbu, Šerpe, Magar, Gurung i drugi, dok se indoeuropsko stanovništvo više razlikuje po kastinskoj podjeli, slično kao u Indiji, nego po etničkim posebnostima. Službeni jezik je nepalski, koji se razvio od sanskrta, piše se posebnim pismom (devanagari), govori ga kao materinski većina stanovništva indoeuropskog podrijetla, a preuzeo ga je i dio tibetsko-burmanskih naroda, posebice onih koji žive u području Niske Himalaje, gdje je miješanje bilo jače. Pojedine etničke zajednice govore svojim jezicima.
Stanovništvo je prema strukturi vrlo mlado: mlađi od 15 godina čine 39 posto, a stariji od 65 godina manje od četiri posto. Medijalna je starost 20 godina, a očekivano trajanje života 60 godina. U vjerskom sastavu s više od 80 posto prevladavaju hinduisti, i hinduizam je službena državna religija, dok je budista oko 10 posto, muslimana pet posto te zanemariv broj kršćana. Obrazovanje je tradicionalno bilo rezervirano samo za više kaste. Iako je nakon revolucije 1951. uvedeno obvezno petogodišnje obrazovanje, obrazovna struktura vrlo je slaba. Nepismeno je oko 40 posto muškog i čak tri četvrtine ženskog stanovništva.
U toj i takvoj neimaštini više desetaka tisuća Nepalaca koji godišnje odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom obavezni su ishoditi radne dozvole od svoje vlade kako bi obavljali civilne poslove u inozemstvu, koje im daju pravo na državnu potporu u slučaju izvanrednih situacija ili naknadu za njihove obitelji u slučaju smrti. No dok milijuni mahom neobrazovanih žena ostaju u domovima i podižu djecu, mnogi mladi muškarci u želji za boljim životom navlače maskirne odore i, zahvaljujući izuzetno dobroj vojnoj obuci, grabe prvu priliku za transfer u neku plaćeniju vojsku nego što je državna.
Nepal ima dugu tradiciju slanja svoje mladeži u vojnu službu za Britance i Indijce putem formalnih kanala. Nepalski mladići regrutirani su u britansku vojsku još od 1815. kao “britanske Gurke” i ta je tradicija nastavljena i nakon što je Indija stekla neovisnost. Procjenjuje se da se tisuće nepalskih mladića pridružilo Legiji stranaca francuske vojske, iako ne postoji službeni sporazum između Nepala i Francuske. Kada je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, upravo se Nepal navodi kao jedan od glavnih izvora imigranata koji su se spremni pridružiti američkoj vojsci, što je najbrži put do državljanstva.
Premda se službeni Nepal pridržava politike podrške Kijevu i navodi da je slanje vojske u misije koje nisu povezane s UN-om suprotno njegovoj vanjskoj politici, to nikada do sada ni u drugim ratovima nije zaustavilo nepalske vojnike da se pridružuju tuđim vojskama, tako i u aktualnom ratu Ukrajine i Rusije koji se vodi na ukrajinskom teritoriju. Nakon izvješća s početka ove godine, prema kojem je najmanje deset nepalskih vojnika poginulo tijekom službe u ruskoj vojsci, Katmandu je zatražio od Rusije da ne regrutira državljane Nepala, da pošalje sve nepalske vojnike nazad i da plati štetu obiteljima nastradalih, prenosi Reuters. Uzročnoposljedično, Nepal je prestao izdavati dozvole svojim državljanima za rad u Rusiji i Ukrajini do daljnjega, objavio je direktor Odjela za zapošljavanje u inozemstvu nepalske vlade Kabiraj Uprethi. Vlada te zemlje priopćila je da, prema procjeni, 200 državljana Nepala radi pri ruskoj vojsci te da se njih sto vode kao nestali.
Nadalje, važna gospodarska grana u Nepalu je turizam, posebice alpinizam, s velikim potencijalom, no koji je ograničen slabom infrastrukturom i povremenim nemirima pa su oscilacije u prihodima velike. Zemlju godišnje posjeti od 300 do 500 tisuća stranaca, stoga je nepalska vlada prošlog proljeća zabranila samostalno penjanje i planinarenje na teritoriju cijele države, pet godina nakon što je zabranila avanturistima da se sami penju na Mount Everest.
Od toga dana putnici koji planiraju planinariti u udaljenim regijama Nepala moraju unajmiti vodiča s licencom vlade ili pridružiti se nekoj grupi. Iako je industrija trekinga jedan od najvećih izvora zarade u Nepalu, troškovi misija potrage i spašavanja za solo planinare koji se izgube su veliki. Povrh izazova koji nastaju kada planinari nestanu u ruralnim područjima, nelicencirani turistički vodiči i kompanije također su problem, jer te se kompanije ne registriraju, ne plaćaju poreze i oduzimaju legalan posao Nepalcima.
Baš kao što je nekad odlazio u Nepal, naš sugovornik Stipe Božić sa znatiželjom promatra obrnuti proces te uočava brojne Nepalce u svom Splitu. – Uglavnom su to dostavljači hrane, ali mi smo u Splitu imali i jednog Šerpu, mog prijatelja koji se pet-šest puta popeo na vrh Mount Everesta i kojem smo pomogli da dođe u Hrvatsku, koji je brzo učio i odlično se snašao radeći u građevinarstvu i pomaganju arheolozima. I onda se sa zarađenim novcem, s oko 12 tisuća eura, koliko je stavio sa strane, vratio u domovinu i otvorio agenciju za vođenje turista po planinama. To je njima veliki kapital s kojim je komotno mogao početi svoj biznis – kaže Stipe Božić, kojeg pitamo za procjenu brzine integracije Nepalaca u hrvatsko društvo.
– Bojim se da neće ići lako jer je ta situacija stigla iznebuha i stoga što oni vrlo teško uče naš jezik, a mi nemamo nikakvih programa za integraciju. Oni jesu dobri radnici i ljudi, ali mi smo zatečeni i dobar dio Hrvata promatra ih kao strano tijelo, ima i ksenofobije i zato treba biti oprezan s huškanjem u medijima i na društvenim mrežama. Miroljubiviji su od brojnih nacija i oni to nisu zaslužili – poručio je Stipe Božić. Jer, daleki Nepal bliži je nego što smo ikada mislili. Doslovno je stigao u naše dvorište.
*Tekst je izvorno objavljen 24. siječnja 2024.
bitno je da nisu muslimani...