Svakoga nam se svibnja prošlost još osjetnije vraća. Počne svibanjskim
podsjećanjem na bleiburšku i jasenovačku tragediju, a u lipnju
sjećanjem na Sisački partizanski odred, na Dan antifašističke borbe. U
svibnju započete političke i ine prepirke i osporavanja u lipnju se
nastave novim gloženjima. Manje zbog biti i naravi ovdašnjeg
antifašizma, a više svađama na tragu starih ideoloških dogmi i
predrasuda ili pak stavljenih u službu dnevne politike. I poslije skupa
u Brezovici opet su se čule slične ideološko-političke priče.
Iz Brezovice je opetovana i poruka o antifašizmu kao o temelju
demokracije i današnje Hrvatske. Čulo se i da o hrvatskom antifašizmu
treba “širiti povijesnu istinu”. Dobar naputak. Da ga se nakon
stvaranja Hrvatske htjelo slijediti, lako bi se utvrdile i neke tamnije
strane ovdašnjeg antifašizma. No, o antifašizmu su se i u Hrvatskoj
nakon desetak godina njezine samostalnosti počeli sricati hvalospjevi.
Takav je i novohrvatski ditiramb: “Bez hrvatskog antifašizma ne bi bilo
ni Hrvatske!” Kao da su se antifašisti ujedno borili i za Hrvatsku!?
Možda su neki i mislili da to čine, ali nakon rata našli su se u
komunističkoj Jugoslaviji. Demokraciju je pak antifašizam omogućio na
Zapadu. Na europskom je Istoku učvrstio boljševičku diktaturu, a u
Jugoslaviji nametnuo komunistički totalitarizam. Kakva vražja Hrvatska
i kakva demokracija!?!
Pozivanje na preambulu Ustava koja baštini hrvatski antifašizam nije
sporno. U dokumentima ZAVNOH-a u tragovima je elementarno sačuvana
tradicija hrvatskog državnog prava. Ali oni hrvatski antifašisti koji
su povjerovali u tu zavnohovsku iluziju nisu daleko stigli. Vladimir
Nazor je umro. Andriju Hebranga su ubili. Franjo Tuđman, Ivan Šibl,
Šime Balen, Većeslav Holjevac, Janko Bobetko... politički su stradali.
Antifašizam je Hrvatske zaslužan za njezine administrativne (ali i
smanjene) zavnohovske granice. Ustrajati pak na političkoj floskuli –
da bez antifašizma ne bi bilo ni samostalne Hrvatske – preuzetno je. Pa
imala je i BiH antifašiste. I ima li zato Bosne? Ima i nema. Tako bi
bilo i s Hrvatskom. Da nije bilo Hrvatske vojske i Oluje, uzalud bi joj
bio njezin antifašizam. Bilo bi joj isto kao i Bosni. A možda i gore.
Mnoštvo se antifašista Hrvatske nije borilo ni za kakvu Hrvatsku, nego
za boljševičku, staljinističku Jugoslaviju. Ti su boljševici hrvatsko
poraće pretvorili u bleiburšku grozu. A Hrvatsku ni dvadesetak godina
kasnije u zemlju turobne hrvatske šutnje. Tvrdnje “hrvatskih
antifašista” glede krivnje za Bleibug i Jasenovac možda su logički
manje sporne od drugih im tvrdnji. Jer, nitko umoren u Jasenovcu doista
nije kriv za smrt stradalih na Bleiburgu, ali su mnogi stradali na
Bleiburgu krivi za ubijene u Jasenovcu.
Osporavatelji te tvrdnje, napose o logoru Jasenovac, nasuprot
komunističkoj maniri relativiziranja poratnih boljševičkih zločina i
otkrivenih masovnih grobnica, jednako besramno jasenovačku stravu svode
na “obični radni logor”, a u njegovu užasnu zbilju podmeću “izvođenje
Male Floramy”. Tome ideološkom ludilu kao da nema kraja.
Možda bi naše stare netrpeljivosti mogle biti ublažene i svedene na
tolerantniji i razboritiji govor o nacionalnim traumama, tj. i o
fašizmu i antifašizmu. Možda bi poslije najave da će kardinal Bozanić
napokon posjetiti Jasenovac i predsjednik Mesić napokon mogao otići u
Bleiburg.
Kada bi to učinili istodobno, možda bi to bila dalekosežna i kolektivno
blagotvorna simbolička gesta nakon koje bi možda najturobniji i
najžalosniji dio hrvatske povijesti mogao konačno biti prepušten
povjesničarima.
BIJEDA POLITIKE
