Nije lako dati sažet odgovor na pitanje tko i zašto među nama
rasplamsava svađu o naravi i povijesnoj ostavštini propalih ideologija.
Jedne dnevne novine nakon Dana državnosti donose na naslovnici tvrdnju
da među Hrvatima nema pomirbe – jedni su u Brezovici, a drugi na
Jazovki, jedni su u Jasenovcu, a drugi na Bleiburgu.
Zbilja, kad se sluša i gleda što je rečeno na tim mjestima, izgleda da
pomirbe nema. Dvije okrutne ideologije koje su unesene u Hrvatsku,
jedna pod patronatom nacionalsocijalizma, a druga pod Staljinovim
zastavama boljševizma, ne daju se zakopati tamo gdje im je mjesto.
Ako čuvari uspomena na ustaštvo i boljševizam nikad nisu i neće
izgovoriti riječi međusobne pomirbe, pitaju neki, o čemu se onda
govorilo nakon uspostave samostalne hrvatske države, kad je pomirba
bila toliko propagirana? To pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da
je Hrvatska bila samo u ta dva tabora, a istina je da je u njima bio
tek manji dio Hrvatske. Jesu li danas ti omjeri drukčiji?
Prije odgovora važno je kazati da današnja samostalna hrvatska država
nije uspostavljena u ratu, nego u miru, slobodnom voljom njezinih
državljana, na slobodnim demokratskim izborima i na referendumu. Na
referendum je izašao velik broj birača (83,56%), a od toga broja 94,17%
reklo je „da“ samostalnoj hrvatskoj državi.
Vlast koja je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća morala
braniti Hrvatsku izabrana je na slobodnim višestranačkim izborima.
Pavelićeva i Bakarićeva Hrvatska nisu uspostavljene demokratski
izraženom voljom hrvatskih državljana.
Iz ovoga slijedi ključno pitanje: što bi to bilo u Pavelićevoj i u
Bakarićevoj Hrvatskoj što bi hrvatskom čovjeku danas moglo biti važnije
od vrijednosti demokratskom voljom uspostavljene samostalne hrvatske
države, obranjene i oslobođene upravo slogom i zajedništvom?
Demokratska Hrvatska, koja je svoju obranu i oslobađanje temeljila na
ideji pomirbe, ima sve što je diže visoko iznad onih dvaju vrlo
tragičnih povijesnih eksperimenata.
Demokratska Hrvatska isto tako zna da su dvije krvave ideologije
obilježile živote stvarnih, a ne izmišljenih ljudi koji su se sa svojom
zbiljskom ili izmišljenom krivnjom, sa svojom žrtvom i mukom morali
nositi kako su znali i mogli. To se ne može izbrisati niti to treba
zaboraviti, ali živjeti u prošlosti, ma kakva bila, znači, zapravo, ne
živjeti. Ustaše i boljševici danas su samo druga imena za zavađenu
Hrvatsku koja jednostavno ne može biti ni slobodna ni prosperitetna. Je
li to teško razumjeti?
Čudno je, naravno, kad ovih dana desetak ili više u javnosti istaknutih
ljudi potpisuje apele potpore pjevaču koji i bez njih može izabrati
hoće li se i uz njegovu pomoć iz tjedna u tjedan vraćati priča o poviku
„za dom spremni“ kao „krunski dokaz“ o neoustaštvu u Hrvatskoj ili će
svoj braniteljski status i retoriku usmjeravati prema onomu što
Hrvatsku jača i oslobađa svake povijesne stigme. Ne bismo se začudili
da je taj apel proizveden u dušobrižničkom obrtništvu nekoga
„ultrahrvata“ poput Josipa Pećarića.
Čovjek ponekad pomisli da su, u naše vrijeme, „crveni“ i „crni“ na
istom zadatku.
Taj razdor, koji pokušavaju unijeti, mogao bi, u nekoj drukčijoj
konstelaciji unutarnjih i vanjskih okolnosti, prouzročiti nemjerljive
posljedice za slobodnu, demokratsku Hrvatsku koja je progovorila kroz
onih 94% hrvatskih državljana i ljubav onih koji su je odlučili braniti
i osloboditi ili, kroz milijune crveno-bijelih kvadratića na zastavama
i u srcima posvuda gdje Hrvati žive.
Toj većinskoj Hrvatskoj ne treba dokazivati da demokracija i
totalitarizam ne mogu ići zajedno.
GOST SURADNIK
Demokracija vs. totalitarizam
