Valjda iznerviran prosvjedima Titovih protivnika ispred HNK, protivnik
da najljepši zagrebački trg nosi njegovo ime, mladić s druge strane
HNK, štovalac Tita i protivnik prosvjednika, nije krio svoj prezir i
svoju ljutnju. Pred televizijskim je kamerama i mikrofonima vikao:
“Pogledajte ih kako izgledaju, kako su obučeni.
Kakvi su to Zagrepčani!? Nisu to građani!“ Sredovječna se žena, također
ljutita, odmah je na to dodala izvikujući: “Nisu to nikakvi Zagrepčani!
To su ognjištarci!” Uzvici žene koja ne dvoji o Titovoj pozitivnoj
ulozi u novijoj povijesti, ponovno su u javni diskurs vratili nekoć
stalno rabljeni, a potom, činilo se, zaboravljeni pojam, koji je
jednima služio kao provokacija, a drugi ga doživljavali kao uvredu.
Riječ koju je svojedobno promovirao dr. Slaven Letica od svoga se
početka nije doimala samo običnim pojmom, samo sociološkim
“ideal-tipom”.
Ognjištarci su navodno trebali označavati konzervativce i
tradicionaliste, one koji su vezani uz vrijednosti obitelji, nacije i
vjere, ali je pojam ubrzo protegnut i na sve druge koje se, politički,
kulturološki i civilizacijski željelo prokazati i poniziti. Letičin je
pojam od samoga početka postao etno-psihološkom oznakom za nekoga
nazadnog, zaostalog i primitivnog. Sintagma je najprije korištena kao
politički i psihološki katalizator “Tuđmanova apsolutizma”, za
razdvajanje HDZ-ovih i inih, “naprednjaka od ognjištaraca”.
Potiskivanjem potonjih računalo se demokratizirati Hrvatsku.
No umjesto takve demokratizacije dogodila se histerična
detuđmanizacija. I sam se Letičin pojam s vremenom otrgnuo svome
autoru. Dogodila se svojevrsna ironija, a nekima i zadovoljština, da je
među ognjištarcima – nakon što je postao “podupirajućim članom” svoga
trojanskoga konja, HSP-a – završio i tvorac toga pojma Letica.
Potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća u histeriji
“detuđmanizacije“ i u psihološkoj pripremi trećesiječanjske revolucije
Letičin je ognjištarac postao istoznačnica za demokratskog pračovjeka,
koji sjedi pokraj ognjišta ogrnut kožuhom i glođe janjeću koljenicu.
Ognjištarci su postali lombrozovski tipovi četvrtastih glava.
Asocijacija na “gene kamene” bila je namjerna. Tada su za sve loše u
Hrvatskoj bili krivi “ti Hercegovci”.
A “ti Hercegovci” bili su jednako i rođeni u Ljubuškom, Čitluku,
Imotskom, Šuici, Trilju ili Vrlici. Borci za ljudska prava koji su
političku korektnost pretvorili u novi verbalni delikt šutjeli su i
pravili se ludi. U ognjištarcima su vidjeli tek “vrijednosni sud”.
Vjerojatno takvim vide i ljutnju simpatizerke “hrvatskog antifašizma”.
U svojoj ljutnji na Titove osporavatelje dvoje je titoista ponovilo
rasističku uvredu, ne dopuštajući da netko ima drukčije mišljenje o
partizanskom maršalu i shvaćanju antifašizma od njihova mišljenja. Onaj
tko misli drukčije, tko drukčije kaže, taj je automatski ognjištarac!
Za njih o Titu i o “partizanskom antifašizmu” nema rasprave! Jednako
kao i prije dvadeset godina! U međuvremenu, otad do sada, nestalo je
verbalnog delikta, održano je nekoliko slobodnih izbora, postoji
formalna trodioba vlasti, a i dr. Neven Sesardić je nešto napisao o
“hrvatskom antifašizmu”.
A nije nikakav ognjištarac. Liberal je, obrazovan, urbano izgleda i
nije iz pasivnih krajeva. A nije, kao ni itko razuman, protiv
antifašizma, ali je, kao što bi trebao biti i svatko razuman, protiv
boljševičkog antifašizma pretvorenog u državnu ideologiju. Nekoć u
jugoslavensku, danas u hrvatsku. Kao što se o tom antifašizmu i o Titu
nije smjelo razgovarati tada, gotovo da bi se htjelo zabraniti i sada!
No, u proteklih se dvadesetak godina ipak demokratski napredovalo.
Nekada bi se prosvjednike poput okupljenih ispred HNK ispendrečilo i
potrpalo u marice, danas im se tek dobacuje da su ognjištarci.
BIJEDA POLITIKE
