Svi koji me bolje poznaju uhvatit će se za glavu kad vide o čemu pišem, jer znaju da nemam pojma o nogometu. No, neka se ne uzrujavaju, jer ovo nije tekst o nogometu, premda će se u njemu uglavnom govoriti o nedavnoj utakmici Dinamo – Real. Ovo je tekst o strahu od vlastitih sposobnosti i mogućnosti da se pobijedi.
Utakmica protiv Reala izgubljena je prije nego što je počela. Nije bilo teško zapaziti da nitko u Dinamu i oko njega nije stvarno vjerovao u pobjedu.
Tu i tamo se ta riječ mogla čuti, ali tek tako, da se čuje. A i kako da se čuje usred proloma oduševljenja izazvanog činjenicom što se utakmica uopće igra. Real u Maksimiru! Kakva pobjeda, kad je već sam dolazak madridskog kluba u Zagreb u imaginaciji našeg sportskog svijeta izjednačen sa spuštanjem Marsovaca na Jelačić-plac! Što je izrijekom potvrdio i novinski izvjestitelj napisavši da su “na Plesu putnici iz Realova čartera imali tretman izvanzemaljaca”. Tko da misli na pobjedu kad je i najbolji i najiskusniji igrač zagrebačkog kluba za utakmicu rekao: “Ma to je kraj svijeta!”
Sumnjam da je pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov u Maksimiru omiljena lektira, ali tamo su se u srijedu, iako dinamovci navodno nisu roboti, točno držali svih triju njegovih zakona robotike: prvoga, da Dinamo ne smije zabiti gol bogovima iz Madrida; drugoga, da Dinamo može igrati kako želi, ali nikad tako da ugrozi prvi zakon, i trećega, da Dinamo smije i napadati i braniti se, ali samo ako to nije u suprotnosti s prva dva zakona.
Vatricu na kojoj su nestajali i posljednji tragovi ponosa navijača zagrebačkog kluba vješto je raspirivao i komentator izravnog prijenosa galaktičkog susreta u Maksimiru na 2. programu HTV-a. Sat i pol taj čovjek nije radio ništa drugo nego se čudio kako je uopće moguće da nekakav Dinamo iz Zagreba igra s takvom kraljevskom, europskom, svjetskom i svemirskom veličinom kakva je “Real Madrid Club de Fútbol” (hrvatski: NK Real). Od početka do kraja utakmice euforično je tumačio da izgubiti od Reala nije nikakva sramota, a kad je Dinamo dobio gol, razgalamio se da i to može biti uspjeh, samo ako taj rezultat ostane nepromijenjen. Ipak, vrhunac mazohizma (i obične nepristojnosti) dosegnuo je reporter kad je slavodobitno naciju obavijestio da jedna noga Cristiana Ronalda vrijedi kao deset Dinamovih igrača. (Usput, nije li čudno da veliki dinamovac iz Novoseljana, koji obično govori kad bi bilo bolje da šuti, sad šuti kad bi morao govoriti?)
Dinamo je u srijedu igrao bolje od Reala i mogao je pobijediti, a pobijedio nije samo zato što se uplašio vlastite pobjede. Momčad je podlegla raspoloženju koje je zahvatilo ne samo nogomet nego i cijelo društvo. Kad se Rukavina našao pred Realovim golmanom, mogao je u sebi reći: Sad si moj! i zatresti mrežu. Ali nije, nego je pomislio: Pa ne možemo mi pobijediti Real! i nije učinio ništa.
A cijela je istina ovoga trenutka, ne samo u Dinamu nego i posvuda, u tome da se povjeruje u pobjedu i Realu mirno i realno zabije gol.
kontraadmiral ajde prijatelju drži se Ti nogometa a malo filozofije prepusti drugima, mislim da je to najbolje za tvoju sivu tvar....