Kao i Hrvatska, i Dinamo se nakon dugoga izbivanja ponovno vratio u Europu. Hrvatska poslije višedesetljetnog življenja na europskoj periferiji, a Dinamo poslije višegodišnjeg potucanja po europskoj provinciji i igranja “seoskih utakmica”. I neformalnim ulaskom Hrvatske u EU i ulaskom Dinama u Ligu prvaka Hrvatska i Dinamo još su jednom potvrdili kako su im i dalje, kao i nekad, sudbine isprepletene. Sigurno im u Europi sudbine neće biti toliko ovisne kao nekad u Jugoslaviji, no neće biti ni prekinute. Ushićenje koje je ne samo među BBB-ima nastalo ulaskom Dinama u Europu i dolaskom velikoga Reala u Zagreb pokazalo je da se Dinamovu uspjehu ne raduju samo njegovi navijači.
Hrvatska i Dinamo povezani su od samog svojeg početka. Zapravo su vršnjaci, nastali netom nakon Drugog svjetskog rata. Kao što u Titovoj Jugoslaviji položaj Hrvatske od samih početaka nije bio politički idiličan, nije bio ni Dinamov. Iz Zagreba su političkim dekretom nove partizanske vlasti u Beograd, mimo svoje volje, odvedeni najbolji zagrebački nogometaši koji su “po prirodi stvari” trebali svoju karijeru nastaviti u Dinamu. No po nalogu svemoćne partije Franjo Glazer, Zlatko Čajkovski, Stjepan Bobek i Branko Zebec morali su prijeći u jugoslavenski armijski klub – beogradski Partizan (predsjednik mu je poslije bio i najmlađi Titov general Franjo Tuđman). Ni Hrvatska nije dugo uživala u svojoj samostalnosti. Uhićenjem i likvidacijom karizmatičnog političkog lidera Andrije Hebranga nestala je i svaka hrvatska samostalnost.
Dinamo je neko vrijeme i bez odvedenih zagrebačkih igrača u jugoslavenskoj ligi igrao važnu ulogu. Ali, kako je centar političke i novčarske moći bio Beograd, tamošnji su klubovi Partizan i Crvena zvezda postupno preuzimali primat i u nogometu. Činjenica da Dinamo nakon 1958. sve do 1982. nije bio prvak države više govori o beogradskoj moći nego o Dinamovoj igračkoj inferiornosti. Da početkom 80-ih godina u Dinamo nije došao osebujni, prefrigani i mudri Ćiro Blažević s bijelim šalom i retorikom nacionalnog opsjenara, Dinamo vjerojatno ni tada ne bi prekinuo to svojevrsno nacionalno nogometno prokletstvo. I do Ćirina dolaska Dinamo je bio nacionalni simbol, pa i svojevrsna zamjena za vlastitu državu, ali tek je tada postao “nacionalna svetinja”.
No i nakon osvajanja prvenstva revna je i poslušna politička vlast Hrvatske nadzirala da navijačko oduševljenje ne preraste u nacionalnu euforiju. Kao najviši izraz hrvatskog domoljublja na Maksimiru i dalje je bila dopuštena tek “Moja košulja plava”! Jer Dinamo je slovio kao hrvatski klub pa su ga svi oni kojima je to smetalo zvali “ustaškim”. Ni jednom se hrvatskom klubu na stadionima bivše Jugoslavije nije uzvikivalo “ustaše, ustaše” osim njima. Navijanje za druge hrvatske klubove bio je samo osobni izbor, a navijanje za Dinamo bio je politički stav. Mogu se navijači Hajduka ljutiti na takvu tvrdnju, ali Hajduku se zbog prošlosti “partizanskog kluba” nikada nije uzvikivala ta prokazivačka politička pogrda. Nije ni slučajno da su “delije”, predvođene tada svojim navijačkim, a poslije ratnim vođom Arkanom, svoje ratno divljanje počeli upravo na Maksimiru. Vjerojatno su osjećali da je upravo tu najtvrđa jezgra mogućeg hrvatskog otpora njihovu neočetništvu. Upravo se na Maksimiru raspalo ne samo tadašnje nogometno prvenstvo Jugoslavije nego se počela raspadati i sama Jugoslavija. “Sveto ime Dinamo” već je tada bilo pretvoreno u nacionalni mit. Zato vjerojatno i toliki navijački otpor poratnom pokušaju predsjednika Tuđmana da se ime kluba promijeni. Ni dvadeset godina nakon toga neuspjela pokušaja (možda i zbog Tuđmanove prošlosti u Partizanu) i dvadesetak godina od svoje samostalnosti (izborene najvećma Tuđmanovom zaslugom), Hrvatska je zapravo u Europskoj uniji, a Dinamo u europskoj Ligi prvaka. Presmiono bi bilo reći kako, da nije bilo Dinama, ne bi bilo ni Hrvatske. No upravo je Dinamo desetljećima u Jugoslaviji čuvao politički zabranjivano hrvatstvo. Malo se tko tada nadao da će Hrvatska postati samostalna, kao što se donedavno malo tko nadao da će Dinamo biti u Ligi prvaka i da će realnost biti – igranje s Realom.
Danas Dinamo igra u ligi prvaka s najuspješnijim klubom na svijetu Realom iz Madrida. Nije derbi...nije HNL...već liga prvaka... Zašto danas ta potreba da se u vašoj kolumni vrijeđa Hajduk i njegovi navijači među kojima sam i ja? Možda nisteste svjesni da vrijeđate klub koji ima najviše članova u Hrvatskoj a ako je broj članova mjerilo onda možemo zaključiti da je i najpopularniji klub. Niste napisali da je Dinamo nastao 1945.godine i dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Upravo se i na taj način htjelo dodvoriti tadašnjem SSSR-u jer u drugom po veličini gradu u Jugoslaviji postoji klub istog naziva poput orginala u Moskvi. Jel ime Dinamo Hrvatsko ime? Jel se Tuđman borio da ga ukine? Zašto? Zašto niste napisali da je1982.godine Dinamo nakon osvajanja titule igrao u Kupu Europskih Prvaka i ispao u 1.kolu. Jel se to Europa urotila protiv Dinama? A Europa je voljela Hajduk pa je puštala utakmice tako da je moj klub igrao u dva četvrtfinala tog natjecanja??? Dinamo od Hajduka nije ni veći ni manji hrvatski klub ako ćemo mjeriti Hrvatstvo tako da Vas molim da ne pišete gluposti.