Kokteli koji uživaju status klasika ne podliježu trendovima, barem ne bi trebali, no Gin and Tonic, nakon kratkog zaborava, u posljednje vrijeme bilježi veliki povratak u vrh liste omiljenih koktela.
Da je ovo popularno ljetno piće od džina, tonika, leda, s kriškom limete, asocijacija za britansko visoko društvo, svojedobno je potvrdila i Camilla Parker Bowles. Nakon što se prvi put susrela s budućim posinkom princem Williamom, simpatično je izjavila: „Zaista mi treba Gin and Tonic!“
No, unatoč plavokrvnom statusu, koktel koji je nastao kao lijek početkom 19. stoljeća puno je skromnijeg podrijetla pa ćemo se prvo pozabaviti njegovim dvama osnovnim sastojcima. Iako džin slovi kao englesko piće, osmislio ga ja nizozemski liječnik Franciscus Sylvius u 16. stoljeću. Načinio je tzv. Jenever (u prijevodu borovica), piće s visokim postotkom alkohola na bazi bobica borovice da bi liječio probleme s bubrezima i cirkulacijom.
Jenever su Englezi preimenovali u Gin, koji je na Otoku postao posebno popularan u 17. stoljeću nakon što je nizozemski princ William II. of Orange postao suprug Mary, engleske Princess Royal. Zabranivši uvoz francuskog brandyja i povisivši porez na njemački alkohol, otvorio je tržište za nizozemski. Kako je proizvodnja džina poticana i u kućnoj radinosti, a i nakon povećanja poreza na pivo, džin je postao najjeftinije piće u Engleskoj što je dovelo do njegove pretjerane konzumacije.
O tome svjedoči i bakrorez „Gin Lane“ Williama Hogartha iz 1751. godine.
Iste je godine parlament zabranio prodaju džina u malenim prodavaonicama dozvolivši njegovu distribuciju samo velikim destilerijama i prodavaonicama. Upravo je zato ovaj dotadašnji simbol poroka i dekadencije počeo uspon na društvenoj ljestvici.
S druge strane Atlantika 1638., supruga potkralja Perua, grofica Chinchón, prema predaji oboljela je od malarije. Kako je narod Inka poznavao ljekovita svojstva samljevene kore drva Quinquina, na molbu potkralja izliječili su njegovu voljenu suprugu, a stablo je u grofičinu čast prozvano „Cinchona“. Čudotvorni je prah donesen u Europu, a početkom 19. stoljeća kemičari su iz njega uspjeli izolirati kinin što će postati esencijalni sastojak tonika. Skladan suživot džina i tonika možemo zahvaliti britanskoj kolonizaciji indijskog potkontinenta.
Kako je malarija vojnicima predstavljala veliki problem, kinin, inače gorkog okusa, počeli su početkom 19. stoljeća miješati sa soda-vodom i šećerom, kombinacijom koja je bila preteča tonika. Uskoro su dnevnu dozu kinina počeli miješati i s džinom dodavši piću limetu pa je koktel “promaknut” u jedinstven farmaceutski oblik lijeka protiv malarije. Tako je Gin and Tonic postao omiljeni „lijek“ ne samo u Indiji, nego i u čitavom britanskom carstvu koji se ispijao u najvišim slojevima.
Aura glamura
Padom popularnosti džina 70-ih godina prošlog stoljeća, Gin and Tonic smatrao se gotovo arhaičnim ostatkom prošlih vremena, ali posljednjih je godina, zbog popularnih TV serija i filmova, piću vraćena aura glamura.
Osnova su, kako i naziv kaže, džin i tonik, zatim led i kriška limete, a za najbolji koktel nužni su prvoklasni sastojci. Najveća pogreška pri njegovoj pripremi u barovima je korištenje točenog tonika umjesto onog iz malih boca koji najbolje čuva svježinu. Od dostupnih najbolje je odabrati Schweppesov. U suvremenim je tonicima količina kinina mala, u nekima ga ni nema, no na sreću postoje i brendovi koji sadrže prirodni kinin, kao što su Tomr’s, Q Tonic, Fentimans i Fever-Tree.
Tajna najboljeg džina u izboru je biljnih sastojaka. Borovica je baza svakog džina, no mnogima se dodaju citrusi i začini. Npr. Bombay Sapphire koristi deset različitih sastojaka, od korice limuna do papra s otoka Jave zbog čega ima začinima puno bogatiji okus, dok je npr. privlačnost Walkera u ravnoteži okusa, a ne na broju sastojaka. Koktel-stručnjaci preferiraju jednostavan džin, bilo koji London dry kao npr. Beefeater ili Bombay Original Dry, do aromatičnijih varijanti koji uključuju nizozemski i Plymouth Gin, ili meni najdraži originalni Tanqueray ili novi Tanqueray No. Ten. Ključ je klasičnog koktela u ravnoteži gorčine tonika i okusa borovice džina te drugih okusa, ali borovica mora dominirati.
Gin and Tonic radi se i poslužuje u visokoj širokoj rashlađenoj highball ili niskoj širokoj old fashioned čaši koja se napuni kockicama leda, a tek se onda lijeva džin pa tonik. Piću se doda kriška ili komadić limete iz kojeg se može i iscijediti malo soka, a sve se lagano promiješa.
Omjer džina i tonika stvar je ukusa, od jednakog omjera sastojaka do nešto više tonika. Ponekad se uz limetu doda i kriška limuna. Hendrick’s Gin kao dekoraciju ima krišku svježeg krastavca, a varijante uključuju i grančicu metvice ili uštrcak Angostura Bitters, no za dobar Gin and Tonic ključ je u jednostavnosti.
Winston Churchill rekao je da je Gin and Tonic spasio više života britanskih vojnika od svih liječnika carstva.
U svakom slučaju, ovaj osvježavajući koktel pravi je odabir da se sa stilom oprostimo od ljeta.
>>Evo kako je iz osvete nastao čips, omiljena svjetska grickalica
>>Čarobni prah čijem su nastanku kumovali jubav, alergije i razvitak znanosti
