Bila je ovo njezina godina – u 2014.
Edina Pličanić je otplesala naslovnu ulogu u baletu “Ana Karenjina”, ulogu s kojom ulazi u povijest zagrebačkog i hrvatskog baleta. Za tu je kreaciju u baletu, koji je na izabranu glazbu Čajkovskog koreografirao Leo Mujić, dobila nagradu Tito Strozzi i Nagradu publike Teatra hr. kao najbolja izvođačica godine, što je pobjeda koja vrijedi dvostruko jer je izvojevana u vrlo jakoj kategoriji u kojoj se ova prvakinja Baleta HNK Zagreb “tukla” s glumicama i dramskih ulogama.
Edina je miljenica zagrebačke baletne publike, koja tvrdi: “Ona ne pleše Anu Karenjinu, ona ne glumi Anu Karenjinu, ona jest Ana Karenjina!”
Foto: Ana Mihalić
No, što se krije iza izvedbene perfekcije i scenskog glamura, koliko suza, krvi i znoja zahtijeva bavljenje najtežom i najljepšom vrstom umjetnosti u kojoj sve mora izgledati lako, jednostavno i eterično, otkriva sama Edina:
– Plešući Anu Karenjinu, 19. studenoga proslavila sam dvadeset godina umjetničkog djelovanja. Bila je to noć za pamćenje. Nikada u životu nisam dobila toliko cvijeća, čestitaka, poljubaca... Toliko je prijatelja i dragih ljudi bilo oko mene, toliko je bio divan govor intendantice HNK Dubravke Vrgoč.
I onda, nakon svega toga, u neko doba jutra, stignem kući i život me vrati u realnost. U stanu me dočekao začepljen odvod. Tako je Ana Karenjina te noći usnula kose još slijepljene gelom, a sljedećeg je jutra ganjala majstore – kazuje Edina i smije se dok se obje prisjećamo legendarne rečenice Rite Hayworth: “Odlaze u krevet s Gildom, a bude se uz mene, razočarani.” Gilda je najpoznatija i najsenzualnija uloga ove velike glumice, a uz otplesane brojne velike uloge Edina zna da će je mnogi pamtiti baš po Ani Karenjinoj:
– Ta je uloga došla u pravom trenutku. To je ona situacija u kojoj se sve savršeno posloži. Došla je sada kada sam zrela i izgrađena plesačica, s velikim iskustvom, a došla je i kao rad na istinskoj kreaciji. Ovdje nismo prenosili već postojeću koreografiju, učili korake koje je netko već plesao, već smo u radu stvorili sve – objašnjava Edina, a na primjedbu kako su joj sjajni partneri i kako “rastu” iz izvedbe u izvedbu, kaže:
– Obojica su veliki umjetnici, i Tamás Darai (Vronski, op. a.) i Guilherme Gameiro Alves (Karenjin). Zapravo smo balet pripremali tako da oni, u alternaciji, plešu obje uloge, ali koreograf Leo Mujić je s njima zajedno stvorio likove u kojima su toliko upečatljivi da ih je nemoguće mijenjati.
Foto: Ana Mihalić
A kada već razglabamo do u detalj o “Ani Karenjinoj” nemoguće je na diviti se kostimima koje je za taj balet kreirao Alan Hranitelj. Edina priznaje da je zaljubljena u sve haljine u kojima pleše, ali i da je razmišljala hoće li za party nakon slavljeničke izvedbe ostati u crvenoj haljini u kojoj pleše najstrastvenije scene u tom baletu:
– Alan je stvorio prave plesne haljine, ali takve da ih se istovremeno može odjenuti za svaki crveni tepih, toliko su savršene. Posebno sam zaljubljena u crvenu haljinu iz te predstave, kao što se i uvijek zaljubim u svaku dobru crvenu haljinu. Volim sebe vidjeti u crvenom.
Edina kaže da voli modu, voli i djela hrvatskih kreatora, posebno modele s potpisom Madame Demode i nakit Ivana Midžića. No, kako kaže, svatko tko bi zavirio u njezin ormar jako bi se iznenadio. U njemu ne prevladava neki određeni stil, već ima doista svega:
– Svaki dan kada dođem u kazalište cure mi govore: “Opet si drugačija.” To je ono što volim u modi. Moda je igra, a ja za sebe volim reći da sam kameleon mode. Pojedine sam dane oličenje sportskog stila, a već sljedeći u nečem mnogo klasičnijem ili pak u odjevnoj kombinaciji koja naginje retrostilu iz šezdesetih godina. A onda dođe i dan kada na sebe navučem kombinezon, u njemu skočim na bicikl, sa svog se Jaruna dovezem u kazalište i najbrže što mogu presvučem u odjeću koju nosim na probama – kaže te dodaje:
– Svatko tko bi nas vidio na početku zagrijavanja i probe mislio bi da smo hrpa klošara, ali važno je da nam se mišići što brže ugriju jer to sprečava ozljede.
Foto: Ana Mihalić
Spominjanje ozljeda vodi nas do priče o najtežoj epizodi iz profesionalnog života ove balerine. Ona je, naime, ranjena na baletnoj probi, u baletnoj dvorani, kada je u Domovinskom ratu Zagreb u svibnju 1995. godine raketiran.
– Pripremali smo međunarodni projekt “Donau Balet” i u dvorani je bilo puno stranaca. Sjećam se da su poslije pitali zašto su vrata na dvorani tako mala. To su, naravno, normalna vrata, ali nismo svi u istom trenutku mogli proći kroz njih kako bismo pobjegli iz dvorane sa staklenim krovom. Još imam taj geler u ruci, ali to je bila zanemariva ozljeda, naročito prema kolegi Marku Boldinu, koji je kao posljedicu ranjavanja izgubio bubreg. Danas kada razmišljam o tome, sjećam se da su me više boljele injekcije penicilina nego sama rana, ali i toga kako smo se danima, nakon povratka u obnovljenu dvoranu, trzali na pucanj topa s Griča u podne – prisjeća se Edina najtraumatičnijeg događaja iz dvorane u kojoj je sniman i ovaj modni editorijal.
Vraćamo se tako i razgovoru o modi. Na pitanje kakva je u šopingu, Edina odgovara:
– Kupujem stihijski. Ovo je snimanje najbolji mogući dokaz za to jer neke su se stvari brzopotezno preselile u moj ormar. Kao i mnoge žene, slaba sam na cipele. Većinu radnih dana provodim u udobnim tenisicama, ali naravno obožavam i nosim štikle. No, kada krenem u šoping, ne zaustavljam se samo na cipelama. Volim haljine, ali s podjednakim žarom kupujem i naočale, kape, šalove, rukavice...
Edina otkriva da posebnu pozornost posvećuje njezi kože:
– Imam suhu kožu i najviše pozornosti zapravo posvećujem skidanju šminke, nakon čega na lice nanosim serum i neku dobru hidratantnu kremu, najčešće Vichyjevu iz linije Idealia. Za dnevne se obveze šminkam minimalistički, tek malo ruža i rumenila na obraze.
Edina otkriva još jednu tajnu baletnih garderoba. Svi se plesači, uključujući dečke, pred predstavu šminkaju sami:
– To je neki naš način koncentracije. Meni je šminkanje i način na koji ulazim u ulogu. Naravno, od profesionalnih sam šminkera naučila mnogo toga, što primjenjujem i u privatnom životu.
A dok sjedite preko puta te krhke žene koja tek na sceni, u baletnom pokretu, odaje svu svoju moć, nemoguće je ne pitati o budućnosti. “Rok trajanja” vrhunske balerine zapravo je nevjerojatno kratak i stoga pitamo Edinu boji li se trenutka kada će joj tijelo poslati znak da više ne može:
– Znam da taj trenutka dolazi i da je neminovan, ali ga se ne bojim. Još je dosta plesa prema mnom. Evo, već radim na ulozi Vile Šećera u Orašaru, ali i na ulozi u “Faustu”, baletu koji koreografira Milko Šparemblek. U životu sam i dosad odradila mnogo toga. Ovo je moj plesni vrhunac, a jednog dana probudit će se neke druge umjetničke Edine, koje postoje. I da, bit ću i dalje u kazalištu jer ne mogu zamisliti život bez njega.
Njezine tri najdraže uloge su Ana Karenjina, Odette-Odile iz “Labuđeg jezera” i Trnoružica, a priznaje da bi željela otplesati Ofeliju u “Hamletu” i neku ulogu šumske vile.
A najdraži plesni partner?
– Moj prvi plesni partner bio je Tomislav Petranović, u “Ani Karenjinoj” sam dobila partnere koje sam mogla samo sanjati, a imala sam tu sreću da sam plesala i s baletnim bogovima: Robertom Bolleom i Friedemannom Vogelom – kaže balerina čiju sljedeću ulogu ne smijete propustiti.
>>Edina Pličanić slavi kao nenadmašna Ana Karenjina
