Istina je, Sanader visi o niti. Pitanje je samo koliko je ta nit izdržljiva s obzirom na to što je sve na nju premijer povješao ne bi li se spasio: od sindikata i stranke umirovljenika do Ivice Todorića na čelu trgovačke elite i “socijalističkog ekonomista” Ljube Jurčića. Iako je premijer upotrijebio množinu u svojoj očajničkoj šaljivo-tragičnoj izjavi: “Nema dramatike, visimo o niti”, činjenica je da je njemu, zapravo, dogorjelo do nokata pa je svoju političko-osobnu dramu htio odjednom podijeliti sa sindikatima, koje inače ne poštuje baš prečesto i s kojima se znao poigravati s visine i bez puno uživljavanja u njihove zahtjeve.
Jer narod već godinama visi i njemu to nije nikakva nova konstatacija. Pretakanje iz šupljeg u prazno, s tekućeg na kartice i s kartica na tekuće, uzimanje kredita kojima se pokrivaju prijašnji krediti, čekanje božićnica da bi se malo pogostili u blagdansko vrijeme, normalan je način života za dobar dio hrvatskih građana. Oni su se na svojim “vješalima” već toliko naviknuli klatiti da su pravi majstori u tome da ih nit previše ne zategne i da im ostane taman toliko prostora koliko je potrebno da ne prestanu disati. Oni su svladali svoje lekcije u ratu i poraću, u divljoj privatizaciji i nestajanju poduzeća, nasjedali su na priče o burzi kao brzom načinu bogaćenja, prošli osobne i kolektivne drame prema kojima svjetska kriza izgleda gotovo benigno. Oni mogu na svojim televizorima gledati Francuze, Poljake i Španjolce u masovnim prosvjedima potaknutim strahom od gubitka posla i pogoršanja života i ne prepoznavati u tome nikakvu poruku za sebe. Malo se promeškolje, eventualno uzdahnu, olabave čvorić oko vrata i vise dalje.
No, naš premijer doktor Ivo Sanader, kako bi to rekli vjerni hadezeovci, vidi sve opasnosti koje mu prijete, jasno mu je s koje se sve strane može zategnuti i u kom bi trenutku njegova politička karijera mogla ostati bez zraka. Svjestan je da je jedina svijetla točka u njegovoj situaciji posve nesposobna i neartikulirana opozicija. Sam Bog mu je poslao ekipu koja ne zna prepoznati svoju šansu u ovoj situaciji, SDP koji mirno gleda kako njihov premijerski kandidat i ekonomski strateg Jurčić ulazi u Vladine savjetnike – bez obzira na to koliko će važno ili nevažno biti to tijelo – a da to niti je s njima dogovorio niti je koga pitao. Impresionirani Sanaderom, ne postavljaju mu čak ni prava pitanja u Saboru koja bi, ako već nemaju sami ideja, mogli barem osluhnuti kod običnih građana, ne tjeraju ga u kut argumentima i novim zakonskim rješenjima. Puštaju ga da se iz svake krize izvuče, a da se ne preznoji, prelaze preko njegovih očitih demantiranja vlastitih rečenica poput onih o potrebi stezanja remena, ne polemiziraju oko nulte stope deficita. Riječju, ne upozoravaju građane na ono što im je ključni posao, a to je da Sanader i njegova vlada nemaju rješenje za ovu situaciju. Tu i tamo prošapću pelješki most, i to je sve.
Premijer koji ovih dana postaje manji od makova zrna pred sindikalcima – objašnjavajući im skrušeno da uopće nije htio ukrasti Božić, nego samo dovesti u red zločeste i rastrošne direktore javnih poduzeća – i penzićima, koji će mu uvijek izaći ususret za nešto siće, jedino mirno u oči može pogledati opoziciju. Od njih doista nikakva straha nema. Preslab HNS i u javnosti, među građanima, neprisutan SDP nisu, po njemu, vrijedni zamaranja. Izbori su još daleko, njima će se baviti kada za to dođe vrijeme, upregnuti spin doktore i PR agencije, pripremiti dovoljno novca za žestoku kampanju i uglancati narušeni imidž. Sanader jest u panici, ali nije naivan. Zna da je dobro dok visimo. Ne mora biti osobiti problem niti ako nit pukne. Pitanje je jedino u što se tada padne. Sanader će kupovati vrijeme i ljude sve do trenutka dok ne bude siguran da će on sam pasti na mekano. I preživjeti.
