Stotine tisuća talijanskih katolika, koji u crkvu nisu išli godinama ili čak desetljećima, vratile su se na mise i u vjerski život. Dogodilo se to čak i u Velikoj Britaniji, gdje katolika baš i nema puno. Čak dvije trećine župnika reklo je da se broj vjernika znatno povećao. Tu pojavu već zovu “Franjin efekt” jer se to počelo događati otkako je Franjo zasjeo na stolicu sv. Petra. Sociolozi koji su primijetili ovaj trend u prvim tjednima nakon što je Bergoglio postao papa, napravili su istraživanja, ali su tada mislili da je riječ o emocionalnoj reakciji na novoga papu predviđajući da će oduševljenje s vremenom splasnuti.
No dogodilo se upravo obrnuto – oduševljenje je pustilo korijenje. Papa Franjo zagrijao je srca onih koji su iz nekog samo njima znanog razloga otišli iz Crkve. Kada se tome pridoda činjenica da papa ima deset milijuna prijatelja na Twitteru, postaje jasno da je riječ o pojavi koja je puno kompleksnija i dublja i koja bi mogla imati puno šire odjeke od onoga koji predstavlja Katolička crkva. Većina običnih ljudi koji žive na ovom planetu izmučena je siromaštvom, bolešću, krizama i recesijama, političkim sustavima koji nemaju sluha za nedaće onih koji su ih izabrali... Za sve one koji se osjećaju izgubljeni u svijetu, koji je zapravo postao okrutan i neprijateljski prema malom čovjeku, slika pape koji na Trgu sv. Petra ljubi čovjeka koji je potpuno izobličen od bolesti, ulijeva novu nadu da postoji netko tko zna na čiju stranu neizostavno mora stati.
Mnogi će možda reći da se ovdje radi o genijalnom spinu, potezu stručnjaka za odnose s javnošću ili točnije o nečemu što nema istinske podloge u onome što živi i propovijeda čovjek koji to čini. No kada se takva gesta stavi u kontekst svega onoga što je papa bio i radio do trenutka u kojem je postao papa, pa i u kontekst svih onih riječi i djela otkad je postao papa, onda postaje jasno da nije riječ o manipulaciji, već o istinskoj gesti milosrđa, ljubavi i poniznosti.Svakome na ovome planetu jasno je da papa nije velik komunikator ili nekakav mag za odnos s javnošću, već da sve što čini izvire izravno iz njegove vjere, njegova idealizma i njegove nade da ovaj svijet ipak može biti neko bolje, čovječnije i pravednije mjesto.Ljudi mu vjeruju i upravo zato se žele primiti za njegove skute, kao što se bolesna žena kriomice primila za Isusove haljine kako bi ozdravila.
On je već sada postao simbolom jednog humanijeg svijeta i jasno je poručio da su vjerodostojnost, iskrenost i ozbiljnost vrline koja su se u današnjem svijetu izgubile, a to se na osobit način odnosi na svijet politike.Kada promotrimo političare i političke stranke, od Sjedinjenih Država do Kine, od Južne Afrike do Rusije, onda nam postaje jasno da je 99,9 posto njih kod naroda izgubilo upravo vjerodostojnost, iskrenost i ozbiljnost. Upravo zato postoji tako duboko nepovjerenje ne samo u njih nego i u demokraciju općenito. Naše nepovjerenje u demokratski izabrane lidere je toliko nabujalo da prijeti i samim temeljima političkog sustava u kojem živi većina svijeta.Kada bi neki politički lider načinio istu gestu koju je napravio papa Franjo, on bi gotovo sigurno dobio etiketu dvoličnog cinika koji misli i radi jedno, a ljudima pokušava prikazati nešto drugo.
Kada se sve zbroji i oduzme, današnji bi političari od pape mogli puno naučiti, a prvo je da moraju govoriti i raditi ono u što zaista vjeruju i iza čega zaista stoje, pokazati da nemaju prikrivenih misli, ni figu u džepu, da neće raditi za vlastiti interes, već za opće dobro i da će se uvijek i u svakom trenutku solidarizirati s onima koji su im dali povjerenje. Kada bi postojala ova svijest, onda zasigurno ne bi bilo ni korupcije, ni pljačke, a ni pokušaja da se od općeg novca kupi automobil za koji radnik mora raditi desetak godina.Možda će mi neki reći da sam utopist i da zamišljam nemoguće. Kod mene otvara nadu to što postoji netko poput pape Franje. Ako nam se dogodio on, onda vjerujem da je moguće da se pojave i neki političari koji će svojim razmišljanjem i djelima pokazati da su pomaci nabolje mogući.
Gospođo Šerić, Da gospođo Šerić, dogodio nam se papa Franjo. Radosna vijest za sve ljude dobre volje i koji imaju srca . Ne znam da li će nam se dogoditi takvi političari- veliki katolici iz HDZ- već su pokazali svojimsvojim djelima da nemaju veze sa papom Franjom, kradući našu Hrvatsku. Ali ne pitate da li će se htrvatskim biskupima dogoditi papa Franjo? Do sada ni najmanje. Oni ne čuju njegove poruka: tko sam ja da sudim, kršćan stvo nije ideologija, svi smo grešnici ali ne svi pokvarenjaci...kao toliki koji se križaju a veliki su lopovi. Toliki ljudi su osjetili toplo srce ovoga papa. Ali hrvatski biskupi puni novaca, "koji ne vole život ni čovjeka ni Bga",, a to je biskup Košić, to su oni a ne oni koji će na referendumu glasati po svojoj savijesti. Biskup Košić uživa u svojoj palači- obnova koštala 6 milijnua,..Biskupi poput Pozaića i Košića su ljudi ideologije i bez srca. A papa Franjo je protiv ideologije i crkvene i proselitizma, protiv obraćanja i "agnostika, ateista" koji žive po svojoj savjesti...Ovaj papa će dovući ljude koji pate, koji traže svoj životni put...A Pozaići i Košići to ne mogu, jer nemaju srca, jer misle da imaju istinu... P.s. Pozaić je u propovijedi na Sve Svete u svojoj jadnoj propovijedi, "nadahnutoj" kao i uvijek, spomenuo i nestanak tolikih škola u Hrvatskoj, dakle manje djece...manje stanovnika , barem 30 tisuća na godinu. On zna da po Ugovoru s Vatikanom Kat.Crkva dobiva dvije bruto plaće na 1000 vjernika: nekih je manje 25.000, da li će onda kat.crkva dobiti manje novaca od države? Što bi im papa Franjo rekao? Ma ne vole oni papu Franju.