Hrvatski iseljenici ne vole kad ih se naziva dijasporom. Taj pojam
grčkog podrijetla njima zvuči pretjerano istočnjački i definira one
koji su zauvijek otišli iz matične domovine, pa tvrde da
riječ izvandomovinstvo posve odgovara duhu hrvatskoga jezika i onome
što oni doista jesu – iseljeni Hrvati sa željom za
povratkom i otvorenom mogućnošću da to postignu poslije
stvaranja međunarodno priznate Republike Hrvatske.
Nevjerojatna je energija koju velika većina iseljenika ulaže u
održavanje veza sa svojim rodnim krajem te su uglavnom dobro
informirani o gospodarskim i političkim događanjima u Hrvatskoj. Kao
što su na početku devedesetih prepoznali u Franji Tuđmanu
političara koji će ostvariti njihov san o samostalnoj državi iz koje su
bježali zbog političkih razloga ili „trbuhom za
kruhom“, tako i danas, desetljeće i pol
poslije, iseljeništvo ima jasnu percepciju onoga
što bi trebalo promijeniti ili unaprijediti da bi Hrvatska
bila u demokratskom i gospodarskom smislu poput zemalja u kojima žive.
Griješe oni koji upozoravaju kako je
iseljeništvo, posebno ono udaljenije, američko i
australsko, čvrsto vezano samo uz HDZ i da su oni sigurno glasačko
tijelo te političke stranke na sljedećim parlamentarnim
izborima, kao što krivo misle i oni koji tvrde da
je izvandomovinstvo zadovoljno svime što se događa u
Hrvatskoj. Treba otvoreno kazati kako jedino Hrvati u Bosni i
Hercegovini, u kojoj su i konstitutivan narod te oni u Njemačkoj
znatnije izlaze na izbore. U Americi se izborna mjesta organiziraju u
gradovima koje odobri State Department, a to je u veleposlanstvu u
Washingtonu te u konzularnim predstavništvima u New Yorku,
Chicagu i Los Angelesu.
Zbog reduciranih glasačkih mjesta te njihove velike
udaljenosti od prebivališta – na primjer Hrvati s
Floride trebaju putovati na glasovanje u Washington ili New
York – svoje građansko pravo iskoristi samo do tri tisuće
iseljenika. Broj onih koji žive u Americi i posjeduju službene hrvatske
dokumente četverostruko je veći, u što bi se moglo uvjeriti
ako se zakonski iseljenicima odobri dopisno glasovanje. Nije
zanemariv i broj onih pripadnika hrvatske zajednice u Americi, Kanadi i
Australiji koji dijele mišljenje da ondje gdje ne plaćaju
porez nemaju moralno pravo glasovati i tako
„izvana“ odlučivati o političkim predstavnicima
naroda u domovini.
Hrvatske parlamentarne stranke sve manje šalju svoje
predstavnike među iseljenike u Americi ne samo zato što u
izvandomovinstvu nisu kao devedesetih previše
„zagrijani“ da slušaju dosadne političke
fraze koje narodu ponavljaju o povratku i majčici domovini
koja s druge strane nema ni Vladin ured za iseljeništvo i
mnoge je Hrvate koji su ulagali otvorena srca prevarila, nego
i zato što su vodstva stranaka shvatila da nema koristi od
malog broja glasača preko Atlantika. Novčane
donacije u stranačke i političke džepove također su
davno prestale.
Potencijal koji ima iseljeništvo nikada nije do kraja
iskorišten, isključe li se prve godine stvaranja države, kad
su pružili lobističku i materijalnu pomoć. Osim znatna broja imućnih
koji su i dalje potencijalni investitori, postoje i iseljenici koji su
zreli i spremni za sudjelovanje u političkom životu Hrvatske. U tom
kontekstu njihov interes nije usmjeren samo prema
tradicionalno bliskim izbornim programima HDZ-a ili HSP-a
nego i prema SDP-u koji bira novo vodstvo, a tko god to bio od
ponuđenih kandidata, u iseljeništvu njega ili nju neće
više zvati „komunistima“ ili
„komunističkom strankom“.
PISMA IZ ISELJENIŠTVA
