U američkom Kongresu raspravljalo se 2000. godine o kontroli poslovanja
tada novih, kompleksnih derivata vrijednosnica poznatih pod skraćenicom
CDS. Bankari su osmislili CDS radi disprezije rizika, odnosno jamstva
investitorima i bankama da će im se isplatiti ulog ako tvrtke imaju
probleme. Waren Buffett, jedan od najpoznatijih investitora na Wall
Streetu, tada je vizionarski izjavio da su CDS “oružje za masovno
uništenje financijskog sustava”.
Kongres nije prihvatio prijedlog zakonske kontrole poslovanja tih
vrijednosnica, jer je riječ o privatnom kapitalu koji se ulaže s
minimalnim rizikom. Dodatni argument bio je da je ukupna vrijednost
CDS-a relativno mala i ne prelazi 800 milijardi dolara. Pogriješili su!
U međuvremenu je vrijednost CDS-a narasla na nevjerojatnih 55 bilijuna
dolara.
Ne, nije tiskarska greška! To je više od svjetskog bruto društvenog
proizvoda, koji iznosi 54 bilijuna dolara ili 13 bilijuna američkog.
Financijski su tzv. geniji na Wall Streetu raznim formulama stvarali
nepostojeću vrijednost dijeleći sebi astronomske plaće i nagradne
bonuse. Šefovi investicijskih banaka i fondova nagrađivani su stotinama
milijuna dolara, a prosječna godišnja plaća na Wall Streetu popela se
na 600 tisuća dolara. Godinama se stvarala lažna vrijednost i prodavala
kao sigurna investicija svima u svijetu.
Tako je na primjer najveća svjetska osiguravajuća kuća AIG, sa
sjedištem u New Yorku, izdala 460 milijardi dolara CDS-a, od čega je
europskim bankama i investitorima prodala 426 milijardi. Hipotekarna
kriza smanjila je kreditni rejting AIG pa su investitori htjeli
unovčiti vrijednosnice. AIG nije imao dovoljno rezervi za te zahtjeve
pa je bankrotirao, a spašen je intervencijama američke vlade.
Kupujući AIG-ove “sigurne” vrijednosnice europske banke su za taj iznos
smanjile svoju obveznu rezervu i povećale kreditiranje. I upale u
zamku, jer zbog nemogućnosti naplate vrijednosnica postaju nelikvidne,
pa su kao jedini spas zatražene intervencije vlada europskih država.
Američka vlada stoga užurbano priprema zakon kojim će se u budućnosti
onemogućiti izdavanje sličnih vrijednosnica bez nadzora.
Jedino banke zemalja srednje i istočne Europe, uključujući i hrvatske
banke, stalno poručuju da nisu investirale u američke “egzotične
vrijednosnice” i tvrde da nemaju poteškoća s likvidnošću. S
iznenađenjem je stoga primljena vijest o hitnoj intervenciji Europske
središnje banke u Mađarsku sa 5 milijardi eura. Uzrok problema tamo
nisu sumnjive vrijednosnice, nego zaduženje u stranim valutama.
Mađarska vlada godinama uzima kredite s valutnom klauzulom
financirajući visoki deficit proračuna od čak 9 posto, što rade i
građani kupujući automobile i nekretnine.
Većina kredita ne koristi se za proizvodnju i povećanje izvoza, nego na
potrošnju. Kad se pojavila financijska kriza, strani investitori su
povukli kapital iz Mađarske i pala je forinta, pa građani ne mogu
vraćati kredite a banke su nelikvidne. Primjer Mađarske jasno ukazuje
na ranjivost kredita s valutnom klauzulom i opasnosti koje dolaze iz
promjena tečaja valute. To je područje o kojem hrvatski bankari i
političari, posebno oni koji predlažu devalvaciju kune, moraju ozbiljno
promišljati. Analitičari upozoravaju da će Amerika, zapadne zemlje ali
i Hrvatska morati smanjiti prekomjernu javnu i osobnu potrošnju
temeljenu na kreditima.
Pogled s Manhattana
