Upravo se na Hrvatskoj televiziji prikazuje dobar njemački serijal Na vodenom putu, jedna od epizoda ako se ne varam, prikazivala je i Dubrovnik, taj daleki i lijepi Dubrovnik. I uglavnom, kao i u svim dokumentarcima o tom gradu, novinarima ne manjka komplimenata i očaranosti, jasno s razlogom, Dubrovnik je čudesan, njegova ljepota magična, nezaboravna. Sve to tako izgleda kad svratite na Stradun s nekog kruzera ili kad se po gradu prošetate kao dio ekipe s kamerama koja kasnije odlazi na dobar ručak, kupanje, u lijep hotel na masažu. Kao takvi došljaci vi ne stignete, ne uspijevate, a i ne morate vidjeti njegovu smrt. Vi ne morate vidjeti traumu koju žive posljednji građani u toj novovjekoj, tranzicijskoj i pogubnoj igri prijestolja koja se dolje odigrava, točnije, koja se odigrala, sad ostaje samo počistiti posljednje pobunjenike. Jedan od takvih je Slaven Tolj, čija se izložba u sklopu odličnog programa „Suvremeni hrvatski umjetnici u Stalnom postavu MUO“, a naslovljena „Citius, altius, fortis“ otvara sljedećeg utorka.
No, ne pozivam na ovu izložbu samo zato što je važno čuti i vidjeti Toljev društveno angažirani artizam niti zato što s njim dijelim slične ili istovjetne poglede na neke stvari koje se događaju i koje nas okružuju. Zovem vas u MUO zato što je riječ o velikom svjetskom umjetniku koji je svoj umjetnički glas s godinama obogatio, pročistio i osnažio, svom mladalačkom buntu pridodao očaj srednjih godina, ne izgubivši pritom ni snagu da govori ni volju da se bori. O Toljevu se Dubrovniku ovdje radi, o gradu i ljudima koji su se zbog svojih mračnih elita najednom našli na vjetrometini kapitalističkih grabeži, ucjena i podvala. U takvom gradu Slaven Tolj nije mogao ostati živ, odselio se, za dubrovačku perspektivu, na kraj svijeta, u Rijeku. Zovem vas u MUO i zato što u obilju intervencija, performansa, videoinstalacija i akcija, u svom tom novom, a dobrim dijelom već ofucanom i mutavo artikuliranom svijetu, umjetnost Slavena Tolja magnetično privlači svojom izvedbenom bazičnošću, dubinom i ljepotom ideje, svojim nezaboravom. Hvata za srce, razdrljite košulje.
Roman Kristijana Vujičića zavodi svojim neobičnostima
Rijetko se vozim tramvajem i nedostaje mi slika čovjeka koji čita u tramvaju, starca s knjigom, studentice u miru s knjigom dok putuje na ispit iz anatomije. U rukama upravo držim pravu zagrebačku knjigu za tramvaj, kad to govorim, mislim prije svega na mjesto njezina događanja, na sam grad Zagreb, koji je u Vujičićevim prozama vrlo važan lik, ali mislim i na format ovog romana koji stane u skoro svaki džep, njegovu nenapadnost, lakoću da se drži u jednom dlanu. Roman se zove Ponavljanje i donosi priču o četrdesetogodišnjaku koji poslije višekratnih životnih brodoloma, kako intimnih tako i poslovnih, odlučuje promijeniti vjetar i smjer, krenuti u život iznova.
I to iznova počinje tako da unajmljuje stan u kući u kojoj je kao dječak živio, proveo djetinjstvo. Nitko u ovom romanu nema iluzije da živi posebno originalan život, da je neponovljiv ili da mu se nešto unikatno događa, stvari se, je li tako, ponavljaju. Pa opet, ovaj roman zavodi svojim neobičnostima, otvorenošću prema životu i izvan rutine, sivog realizma koji ga većinom čini. Ponavljanje zove na čitanje i svojom hrabrošću da mašta, sanjari, a ne očajava; da to čini sredovječan čovjek kojem su sve lađe potopljene, pravo je malo čudo, zar ne?
Što bi se djeci loše dogodilo da na vjeronauk idu u crkvu?
Slušam i gledam ovih dana don Ivana Grubišića, baš sam se u svemu ovome što se proteklih tjedana događalo pitao gdje je, što je s njim. Možda je i govorio, ali od zaglušujuće artiljerije ideoloških fraza, od kanonade licemjerne mržnje, nije ga se čulo. I evo sad, miran i dostojanstven, s blagim dalmatinskim smiješkom predlaže da se vjeronauk vrati iz škole u crkve. Kako mu je samo to palo na pamet, zasigurno se pitaju biskupi, od kojih ga je jedan nazvao tek bivšim kolegom, doista i za taj tvrdi trećemilenijski biskupski diskurs posve neukusno i previše. Gdje je tu svijest o bližnjem, kršćanskom bratu, ja ne mogu dokučiti.
Što bi se tu tako loše dogodilo s vjerom i s djecom da na sat vjeronauka odlaze u crkve? Njih, premda je mnogo arhitektonskih rugoba, imamo sasvim dovoljno. Što bi se to loše dogodilo da ta djeca koji put odigraju i mali nogomet uz zid crkve u koju idu na vjeronauk, kako su, recimo, to djeca u mom djetinjstvu činila? Što bi nam se loše dogodilo da poslušamo don Ivana?
