Samo je osam europskih banaka palo na pokusu otpornosti čije je ishode u petak objavila Europska bankarska uprava (EBA): dvije grčke, pet španjolskih štedionica, a od onih koje posluju u Hrvatskoj samo austrijska Volksbank. Da se cijeli europski bankarski sustav pokaže zdravim, manjka 2,5 milijarde eura. Sitnica u odnosu na stotine milijarda ulupanih u spašavanje pohlepnih bankara koji su novac svojih ulagača bili prokockali u američkome novčarskome kasinu.
Znači li to da je opasnost minula, da je kriza završila? Pa ne baš. Ne samo zato što je na rubu da padnu na ispitu bilo još 16 banaka: od nama poznatih talijanski Banco Popolare, dok su se ostale ponovno rasporedile po Španjolskoj i Grčkoj, ali i na Cipru te u Portugalu. Pokus, usto, nije dostatno uzeo u obzir izloženost banaka državnim dugovima, odnosno utjecaj “loših” državnih obveznica na njihov kapital.
K tome, za polaznu ocjenu bilo je dovoljno da banka pokaže “adekvatnost kapitala” od samo pet posto. To znači da banka može dati kredita u iznosu 20 puta većemu od njezina temeljna kapitala, odnosno da na pet eura koje ima u trezoru stvori još 95 eura fiktivna novca! Pa onda tome doda još i “derivate” koji taj fiktivni novac u optjecaju višestruko uvećaju.
Što znači da se mjehur od sapunice i dalje širi. Jer države članice EU još se nisu usuglasile kako derivate izbaciti s tržišta – to se nimalo ne sviđa Amerikancima, pa onda ni Britancima, jer upravo na toj fikciji i Wall Street i londonski City grade dobar dio svojih novčarskih usluga. A novčarstvo je Britancima glavna “industrija”, u kojoj se smatraju najinovativnijima, poput automobilske Nijemcima ili nama brodogradnje. Samo što ta inovativnost često znači stvaranje fiktivnog novca ni iz čega. Pretakanje iz šupljega u prazno, pa dok se vrč ne razbije, a iz njega ne iscuri ni kap...
Za usporedbu, kad je Hrvatska poštanska banka bila “pala”, njezina je adekvatnost kapitala bila najmanje dvostruko veća od one propisane europskim pokusom izdržljivosti. A ostale, “zdrave”, hrvatske banke – hrvatske, doduše, samo po sjedištu – 100 kuna kredita pokriju s njih oko 18 u trezoru. I ne igraju se derivatima jer im je to guverner Rohatinski zabranio. Zato i jesu toliko zdrave. Iako i one od 18 stvarnih kuna naprave još 82 fiktivne.
No, i te se kune rijetko nađu na tržištu, što zato što ih bankari ljubomorno čuvaju dok ne budu sigurni da je kriza minula, što zato što gospodarstvo nema projekte na temelju kojih bi ih preuzelo na svoje račune. A država nema gospodarsku strategiju kojom bi ulagačima pomogla izabrati grane ili sektore koji bi najviše potaknuli rast i povukli zemlju naprijed.
Da je izlaz iz krize u poticanju rasta, a ne u neoliberalnim “bolnim rezovima”, Ljubo Jurčić i hrvatski neokeynesijanci trube već godinama, ali ih vlast ne sluša. Potonji, doduše, zagovaraju i devalvaciju kune, pa je možda i bolje da ih se ostavi po strani, da se stolcu na kojem sjedimo ne izmakne i posljednja čvrsta noga.
I Europskom unijom još odjekuju zahtjevi za “bolnim rezovima” – iako više ne praćenima deregulacijom – iz prethodnoga, prilično neoliberalnoga povjereničkoga kolegija Europske komisije, u kojemu je u tome najglasniji bio irski povjerenik Charlie McCreevy. Sada je, međutim, mađarski povjerenik za zapošljavanje i društvena pitanja Laszlo Andor otvoreno ustao protiv “bolnih rezova” jer proizvedu veću društvenu štetu nego gospodarsku korist. Da je dosta toga da građani padom standarda plaćaju za pohlepu bankara, slažu se i Angela Merkel i Nicolas Sarkozy. Zato su najavili da će na izvanrednome summitu eurozone u četvrtak prisiliti bankare da plate udio u izvlačenju Grčke iz gliba u koji su je i sami, nerazumno joj posuđujući, utjerali.
I opet kada se dva velika dogovore ostale \"ofce\" moraju slušati po zapovjednoj dužnosti. Evo to je demokracija EU u kolu srljamo.