Svake godine isto, seljaci nezadovoljni cijenom otkupa pšenice i neisplatom poticaja sjedaju na traktore, blokiraju ceste i najavljuju pohod na glavni grad. To je toliko poznat scenarij da se jedna prijateljica ovih dana zapitala proživljavamo li mi stalno jedno te isto, “traje li u Hrvatskoj beskrajni dan, godina ili dekada”?
Iako su nekada davno vjerojatno imali simpatije građana, seljaci su neprestanim ponavljanjem jedne te iste pobune uspjeli otuđiti od sebe mnoge koji su ih nekad podržavali. Ako im država nije isplatila nešto što im duguje, neka je tuže i zaračunaju kamate, ovako su dosadili i bogu i vragu.
Život na selu je težak, u to nema sumnje, ali nije za sve kriva država i ministar, koji god trenutačno bio u uredu, Pankretić, Čobanković ili Jakovina. Ima nešto i u tome što “svi” siju pšenicu pa se ovogodišnji prinos procjenjuje na oko 900.000 tona, a hrvatske su potrebe oko 550.000.
Neki seljaci obrađuju premalu površinu da bi ostvarili iole veću zaradu, drugi se ne trude previše oko zemlje i slabi su im urodi pa onda pokušavaju isforsirati nerealnu otkupnu cijenu pšenice. Zar je i za to kriva država?
Seljaci prijete i da će izvesti pšenicu jer će u inozemstvu postići bolju cijenu... Pa tko im brani? Država ih je proteklih godina tretirala kao svete krave i na svako paljenje traktora ministri su trčali na sastanke s predstavnicima seljačkih udruga.
Vrijeme je da im se već jednom kaže – dosta je ucjena!
