Dražen Ilinčić zaštitno je lice HTV-ove emisije “Pola ure kulture”, filmski kritičar koji je još davno objelodanio da je homoseksualac.
:: HRT vam brani da kažete jeste li za ili protiv kad je riječ o referendumskom pitanju. Kako gledate na to?
Mogu šutjeti kao zaposlenik HRT-a. Ali kako sam i pisac koji ima gay motive, mogu kao takav odgovoriti. Bilo kakve zabrane općenito su teško primjenjive. Smatram da mi to što sam među prvima govorio i pisao o tome daje za pravo da komentiram ove događaje.
:: Zašto je uopće došlo do te zabrane?
Javna televizija uvijek je u osjetljivoj poziciji da mora svima udovoljiti, da mora biti neutralna, u sredini. Možda se osjetila neka prevaga u određenom trenutku pa su zabranom htjeli stvari vratiti na vagu.
:: Iako ste još davno objelodanili da ste gay, niste nikad bili aktivist, ne idete ni na gay parade.
Ne čini mi se potrebnim to što gay strana inzistira na braku. Možemo to i drukčije zvati
Imam dojam da me aktivisti ne vole.
:: Zašto imate taj dojam?
Jednostavno mislim da me zaobilaze, što je legitimno. Nisam čovjek koji maršira, nisam čovjek povorke, grupe. Individualac sam uvijek bio i ostao. Tako da ono što ću ja činiti nije aktivizam. Ja to radim na ljudski način, svoj, kao osoba privatno zgrožena nekim pojavama, homofobijom u društvu. Aktivisti imaju svoju agendu, moraju ispuniti ciljeve. U tom se ne vidim. Ali to sve može koegzistirati.
:: Ali ne primjećujete velik napredak?
U kontaktima, preko interneta, primjećujem da se u posljednjih nekoliko godina količina straha i opreza povećala u odnosu na stanje iz 2006. i 2007. Gay ljudi su užasno prestrašeni. Tu isto moramo imati u umu da aktivisti, kad govore o gay ljudima, govore o jednoj grupi iz središta grada. Međutim, krug ne samo gay ljudi nego i ljudi koji imaju neke takve potrebe puno je širi. Mi moramo govoriti o toj tihoj većini, a ne 200-300 njih u centru Zagreba.
Sve se može urediti
:: Referendum nas vraća još dalje?
Ništa dobroga neće napraviti. Čini mi se da definicija braka nema što raditi u Ustavu. Vidio sam popis zemalja koje to imaju u Ustavu i to su sve zemlje koje nisu poznate po demokratskim tradicijama. Mislim da se sve može urediti postojećim zakonima. S druge strane, inzistiranje gay strane na braku ne čini mi se previše potrebno.
Koliko je gay osobama uopće stalo do braka, posvajanja djece?
Izjednačavanje svih gay ljudi nije dobro. Sve svoditi pod naziv brak smanjuje našu različitost. Meni je riječ brak već nesimpatična jer sa sobom vuče uvijek nešto malograđansko, set pravila, regula koje morate poštovati. Na cijelom Zapadu vrlo ugledni teoretičari i sociolozi propituju pitanje braka. Jer se polovica brakova raspada. Znači, taj model više možda ne funkcionira u tom obliku kao prije. Jedna američka profesorica rekla je zgodno da jedino još inzistiraju na braku gay osobe. Ono što bih ja volio jest da ljudi imaju svoju zajednicu. To se može zvati partnerstvo, bitno je da svi imaju ista prava. Meni je čak i simpatično da se zove drugačije.
:: Pa vi se zapravo slažete s inicijativom U ime obitelji?
Da, da (smijeh). Rekao sam, kad su krenuli s akcijom, da se mi naizgled slažemo, ali iz sasvim drukčijih motiva. Apsolutno smatram da brak može ostati nešto između muškarca i žene. Kad se dogodilo seksualno oslobođenje, kad se razvio taj gay način života i pojavio AIDS, odjednom je to krenulo prema nekom ćudoređu. Nema više klubova, partija, hoće se da i gay ljudi isto žive u parovima, u predgrađima. U Berlinu ljudi žive u dugogodišnjim zajednicama kao partneri, ali imaju drugačiji način života od onih u heteroseksualnom braku. To bi bilo čudno nazivati brakom. To je zajednica. Tu ima ljubavi i poštovanja i razumijevanja, ali je način života drugačiji. Zašto bi se kava zvala čaj ako je kava.
:: Dva-tri puta ste godišnje u Berlinu. Kakvi su sada trendovi?
Ta vrsta slobode koja se tamo očituje na partijima, ta seksualna oslobođenost i u Americi je nezamisliva. Ta otvorenost Berlina koja se nekome može činiti Sodomom i Gomorom jest oblik života koji je zapravo prekrasan. Gay relacije između muškaraca drugačije su nego između dviju žena. Druga je to vrsta energije, kemije. Ne može se sve stavljati u isti koš.
:: Vaš roman Berlinski ručnik prepun je scena seksa. Kakve su bile reakcije?
Većina je reagirala na sadržaj iako je stil najvažniji. Dosta ljudi koji razumiju književnost pohvalili su stil. Ne smije zavesti to što je nešto eksplicitno erotski da mislimo da to nema književnu vrijednost. Nažalost, čak i među gay populacijom zbog te malograđanštine to se nazvalo pornoknjižicom. To nije pornoknjižica. Da jest, prodavala bi se u kiosku u crnoj foliji. Nije baš shvaćena ta knjiga i možda će je neko drugo vrijeme prihvatiti.
:: Zvali su tu knjigu prvi gay roman, ali gay tematika i nije zaživjela?
Nije, ne. Kao što se nisu pojavili neki drugi outani ljudi u javnom životu.
:: Jeste li se bojali to objaviti?
Ne. Knjiga kod nas ima slab utjecaj. Puno me je više trebalo biti strah kad sam na televiziji 2004. godine govorio o tome jer to dopre do više ljudi.
:: Što je majka rekla na knjigu?
Ja sam mami dao knjigu, napisao i malu posveticu. Za jednim nedjeljnim ručkom, nakon nekog vremena, rekla je da, ako je i desetina onoga što tamo piše istina, da se jako boji za mene. Ali i da je imala osjećaj da čita vrhunsku literaturu. I roditelje morate malo naučiti na sve to. I kad su protiv, uvijek tvrdim, često nisu zato što nemaju razumijevanja. Već iz straha jer se boje za svoje dijete jer znaju da će, u slučaju da je gay, imati težu sudbinu. I to ih boli.
Kad je majka pročitala moj roman “Berlinski ručnik”, rekla mi je: Sine, ako je deset posto ovoga istina, brinem se za tebe
Imali ste problema što ste gay?
Interesantno, ne. Dapače, meni su ljudi često znali na ulici prići, čestitati. Možda imam sreće, a možda je razlog i moj način koji nije bio provokativan. Nikog ne izazivam, samo govorim što sam. Možda drugi to osjete pa ne dobiju agresivne porive.
:: A na HRT-u? Tamo je 3000 ljudi i sigurno ne razmišljaju svi jednako.
Nikad nisam osjetio da to nekome smeta. Ali tvrdim da su umjetnički i medijski krugovi uvijek bili otvoreni prema tim pitanjima.
Ne sjećam se Željke Markić
:: I Željka Markić je iz medijskih krugova. Bila je urednica na HRT-u.
Bila je 2000. godine. Ne sjećam je se.
:: Kako gledate na njenu izjavu da bi dijete prije dala u dom nego gay paru?
Dovoditi te dvije stvari u istu rečenicu je strašno. Nemam iskustvo doma, ali mislim da je dom zbilja zadnja varijanta sudbine za neko dijete koje nema gdje drugdje biti, odnosno nema nikoga tko bi ga udomio. To je izjava koja je apsolutno necivilizacijska.
:: S kim se s HRT-a privatno družite?
S Brankom Kamenski, Hloverkom Novak-Srzić, Vlatkom Kolarović, Koraljkom Kirinčić, Mislavom Brumecom... Dva do tri puta tjedno ručamo u restoranu HRT-a i mogu vam reći da tu nastaju najbolje ideje. To su divna druženja i puno nam znače.
:: Čujem da radite odlične tulume?
Zadnji je bilo 30. lipnja kad smo ulazili u EU. Uvijek sam bio veliki proeuropejac, kao i cijela moja generacija. Odrastali su potkraj 70-ih i 80-ih u Zagrebu kada su stare stege popuštale. Kolegica Vlatka Kolarović i ja odlučili smo prirediti party za ulazak. Čak sam za tu prigodu u Narodnim novinama kupio zastave EU i Hrvatske.
:: Znači bilo je veselije nego na Trgu?
Kod mene se stvarno slavilo. Nekoliko mjeseci poslije probudio sam se ujutro i na radiju čuo o nekakvim problemima u EU. I mislim si, k vragu, nikada nećemo ući u EU, a mi već ušli.
:: Pišete novu knjigu. O čemu je?
Problem s tom knjigom jest što moram otići barem na nekoliko mjeseci u Berlin i posvetiti se istraživanju, još bolje upoznati grad. I u toj knjizi pripovjedač bi išao u Berlin, bio novi tamo, upoznavao bi ljude, kretao se u kvartu.
:: Osjećate li se napokon kao pisac?
Ne, ne osjećam se. A i ne volim određivanja. Naša sredina nije otvorena prema ljudima koji imaju više interesa. Kod nas je pisac pisac, novinar novinar... A i primijetio sam da me književna zajednica ne prihvaća.
"Možda imam sreće, a možda je razlog i moj način koji nije bio provokativan. Nikog ne izazivam, samo govorim što sam." Riječ je o tome da čovjek jednostavno ne vrijeđa druge ljude. I onda ni drugi ljudi ne vrijeđaju njega.