Lordan Zafranović nikad nije svladao umijeće pričanja filmske priče, pa su mu filmovi uglavnom zbrkani. Nedostatak pripovjednog dara nastojao je nadomjestiti estetski dotjeranim prizorima, erotskom provokacijom, naturalizmom, glumom neprofesionalnih glumaca, ali i dobrih profesionalaca... i političkim angažmanom.
Najbolji je uzorak Zafranovićeva filmskog rukopisa njegov film “Okupacija u 26 slika” iz godine 1978. Žestoko, vizualno atraktivno, u naraciji krajnje smušeno i, naravno, ideološki angažirano (u ovome slučaju) “na liniji borbe protiv hrvatskog nacionalizma”.
Konfuzija u izlaganju građe i politička opredijeljenost bitne su osobine i najnovijeg Zafranovićeva filmskog djela, tj dokumentarne tv-serije “Tito - posljednji svjedoci testamenta”, koje se, nakon 11 viđenih epizoda, upravo privodi kraju (HTV, prvi program, ponedjeljak navečer). Pojedinačna svjedočenja nisu nezanimljiva, nađe se i poneko ugodno otkriće iz filmskih arhiva, no sve to pada u sjenu nesuvislog pripovijedanja i relativno suvisle, ali nepodnošljivo jednostrane provodne ideje o tome da je glavni junak serije, Josip Broz Tito, bio upravo onakav kakvim ga je pedeset godina prikazivala brozovska jugoslavenska propaganda.
Ta je iritantna jednostranost i povod ovome osvrtu.
O pokojnom diktatoru Zafranovićeva ekipa govori kao da se u protekle 22 godine ovdje ama baš ništa nije promijenilo, kao da još djeluje državni odbor “za zaštitu lika i djela druga Tita” i kao da se i dalje zbog kritike dotičnog druga može dospjeti u zatvor. U Zafranovićevoj je seriji mar šal krvavih ruku legendarni narodni junak koji se rame uz rame s Matijom Gupcem bori za ljudske pravice. Kao da je nasilno nametani kult Titove ličnosti još netaknut i kao da smo još u Brozovoj Jugoslaviji.
U seriji će se, istina, naći i poneki prigovor “dječaku sa Sutle” koji je živio na radničkoj grbači kao faraon, probit će se kakva kritička objekcija o prevažnoj temi “Tito i žene”, bljesnut će i neka kaplja istine o pravom Titovu karakteru (taštog i okrutnog vladara), no sve je to samo garnirung u veličanju “Titove epohe”, kako vrijeme kad je Broz punio zatvore naziva redatelj Zafranović.
Da u Titovo doba do riječi nisu mogli doći Titovi politički protivnici i neprijatelji, o tome je suvišno govoriti, ali da Titovi kritičari, protivnici i neprijatelji ni danas ne mogu zinuti u serijalu o Titu, koji se prikazuje na Hrvatskoj televiziji, to nije lako razumjeti. To je hrvatski endem.
Što bi se u svijetu reklo na dokumentarni film u kojem bi o Staljinu bajke pričali staljinisti, ili na film u kojima bi Hitlera hvalili nacisti? Ne bi se reklo ništa, jer takvi filmovi ne bi mogli biti ni prikazani. Barem ne na ozbiljnim nacionalnim televizijama.
Već čujem one koji se bune što uspoređujem Tita sa Staljinom i Hitlerom, jer da oni nisu isto. Ne, Tito nije ni Staljin, ni Hitler, ali bogme ni misionar u Africi, kakvim ga autist Zafranović želi prikazati. Zapravo, sreća je u nesreći što Zafranović ne umije priopovijedati.
i da se ne zaboravi.... Pavičićeva prva knjiga je: Na zagrebačkoj partizanskoj fronti ...pametnom dosta