Enver Marić, legendarni vratar Veleža i reprezentacije Jugoslavije, dočekao me u svom omiljenom kafiću Hercegovina u Mostaru. Kaže, to je njegova svakodnevna baza, tu pije prvu kavu, tu se sastaje s prijateljima. Pogled iz kafića pruža se na stadion Veleža, pod Bijelim brijegom, koji je sagrađen davne 1958. godine. No Marić nije bio sretan kao prijašnjih dana. Na stolu za kojim uvijek sjedi stoji slika Vladimira Skočajića. Slika s crnim povezom.
– Otišao je još jedan "rođeni". Baš je sprovod u 14 sati i svi smo jako tužni. U lipnju ove godine umro je i Franjo Vladić, moj dugogodišnji suigrač. Od BMV-a (tako su zvali sjajni trojac iz Veleža: Bajević, Marić, Vladić, op. p.) ostala smo dvojica – kaže Enver Marić.
U travnju ste napunili 76 godina, kako se osjećate?
Bilo je i boljih dana. Dobro je. Živim skromno, ujutro obiđem nekoliko kafića, ručam i onda odmor. Poslije ručka više ne izlazim iz kuće. Teško hodam, prolazi život nekako, eto tako je.
Tu ste blizu doma?
Da, blizu sam, moj radijus kretanja nije velik.
Brkovi su tu?
Nikad nisam bio bez brkova. Čak se nikad nisam kladio da ih obrijem.
Nema više duge kose?
Nema. Nije više to vrijeme. U ono vrijeme duga je kosa bila moda, imao sam svog frizera, a i sam sam znao malo skratiti kosu. Volio sam lijepo izgledati na terenu. Jedan sam od prvih vratara koji je uveo branjenje u dresovima neobičnih boja. Prvi sam vratar koji je branio u bijelom dresu. Poslije su me mnogi kopirali.
Počeli ste za današnje uvjete kasno trenirati nogomet, u 13. godini?
U to vrijeme nijedan klub nije imao limače, zagiće i pionire, bili su samo juniori. Do odlaska na stadion nogomet smo uglavnom igrali na ulici. Oduvijek sam branio i tako me jedan prijatelj preporučio ljudima iz Veleža. Došao je na vrata kancelarije i odmah rekao: "Ovo će vam biti najbolji vratar u cijeloj Jugoslaviji." Eto, izgleda da nije pogriješio. Kada sam prvi put došao na stadion, za mene je to bio poseban doživljaj.
U okolici Mostara bilo je još nogometnih klubova, kako to da niste završili u jednom od njih?
Dajte, molim vas. Pa nisam bio za mali klub.
Zanimljivo je da ste u juniorima igrali s Bajevićem i Vladićem. Poslije ste sva trojica bili ključni igrači mostarskog kluba.
Bilo je još talentiranih klinaca u toj generaciji. Do stadiona su mi trebale tri minute tako da nikad nisam kasnio na treninge. U školu sam znao kasniti, ali na nogomet nikako. U Mostaru sam završio osnovnu i srednju školu, a na fakultet nikad nisam otišao. Moj životni put bio je nogomet. U srednjoj školi išao sam za elektrotehničara. Jedino što sam zapamtio od te škole jest da znam kako se struja ne smije povezati s vodom. Što se tiče škole, nisam bio nešto posebno. Znam samo da nisam spadao u skupinu učenika koji su dobivali petice. Meni je u školi samo nogomet bio u glavi.
Debitirali ste za prvu momčad Veleža s 18 godina?
Da, bilo je to protiv Hajduka u Mostaru. Ušao sam na poluvremenu kod 0:1, tako je i završilo. Nisam primio pogodak i to mi je bilo najvažnije. U jednom trenutku uhvatio sam loptu i želio je što prije poslati u igru. Ispred mene je bio Vardić. Ja lijevo, Vardić lijevo. Ja desno, Vardić desno. Spustim loptu i tresnem mu šamar. Bio sam dijete, 18 godina, ubi me ako znam zašto. Sudio je Čanak iz Beograda i odmah me je htio isključiti, ali ga je naš kapetan Zeko Selimotić jedva namolio da mi progleda kroz prste. Rekao mu je: "Mali je tek ušao, tko će nam braniti?" Odmah nakon Hajduka gostovali smo u Beogradu, kod Crvene zvezde. Gubili smo na poluvremenu 3:0, igrači su ušli u svlačionicu i kada su se vratili na travnjak, nigdje nema našega vratara Horvatića. Kao da je u zemlju propao. Trener Kokotović prišao mi je i rekao: "Mali, ajde opet na gol." Onako nezagrijan, branio sam drugo poluvrijeme i nisam ostavio loš dojam. Izgubili smo 4:0, samo je Kule Aćimović uspio zatresti mi mrežu. Što se tiče Horvatića, nikada do danas nisam saznao gdje je tada nestao. Bio je divan suigrač, puno mi je pomogao na početku karijere. Kada je prva momčad otišla bez mene na pripreme u Makarsku, sreo me je na ulici, odvukao do stadiona i uvjerio predsjednika Hrvića da me priključi ekipi.
U Veležu ste proveli ukupno 18 godina prije odlaska u inozemstvo?
Da, branio sam prvo od 1968. do 1976. godine. Kako nisam mogao u inozemstvo prije 28. godine, mogao sam mijenjati klub samo unutar bivše Jugoslavije. Nije tajna da me htio beogradski Partizan. I htio sam tamo otići, ali je Velež tražio preveliku odštetu i taj se transfer nikad nije realizirao. A htio sam u Partizan najviše zbog Ćurkovića. On je bio moj vratarski idol. Odrastao sam u Ulici Stjepana Radića, u kojoj je živio i Ivan Ćurković. Kao klinac bacao sam se po betonu i pijesku, nadajući se da Ivan gleda s prozora i da će me primijetiti. Poslije mi je priznao da me nikada nije gledao. Kada sam debitirao za reprezentaciju Jugoslavije protiv SSSR-a u Moskvi, on je sjedio na klupi. Bilo mi je malo neugodno. Osim Partizana, tražili su me Mladinić i Žaja za Hajduk, Boškov me zvao u Vojvodinu kada je Pantelić odlazio u inozemstvo, ali ja sam želio samo u Beograd, samo zbog Ćurkovića.
Velež je imao sjajnu ekipu, ali nikad nije osvojio naslov prvaka Jugoslavije.
Nažalost. Imali smo najbolju momčad sedamdesetih i osamdesetih godina
Što je to nedostajalo da osvojite naslov?
Pa bodovi. Najbliže naslovu bili smo u sezoni 73/74. Prvenstvo je odlučila gol-razlika: Hajduk i mi završili smo ligu s jednakim brojem bodova, no Hajduk je imao gol-razliku +28, a mi +20. Da je tada postojalo pravilo tri boda po pobjedi, Velež bi imao 64, a Hajduk 63 boda. Hajduku je to bio tada sedmi naslov.
Gdje je bilo najteže braniti u jugoslavenskoj ligi?
Meni nigdje nije bilo teško. Bilo je uvijek napeto braniti kod Hajduka, na igralištu kod plinare. Tamo su gledatelji bili jako blizu igralištu, mogao sam iza vrata čuti svaki razgovor navijača. Uvijek je tamo bila sjajna atmosfera. Nikad s tribina nisam dobivao zvižduke ili pogrdne povike. Budući da sam dobro branio, cijenili su me na svakom stadionu. Posebno pamtim dvije utakmice: prva je ona u Skoplju protiv Vardara. Najprije se taj susret nije igrao jer avion zbog loših vremenskih uvjeta nije mogao poletjeti iz Mostara u Skoplje. Igrali smo u naknadnom terminu, što je televiziji dalo prostora da osigura izravan prijenos. Tada je to bila prava rijetkost. Branio sam kao u transu i cijela zemlja imala je priliku gledati moje bravure. Druga koju posebno pamtim je ona kada smo gostovali kod Bora. Bilo je to tri dana prije mog rođendan, 13. travnja 1969. godine. Požalio sam se na ozljedu poslije jednog duela i trener me je htio izvaditi iz igre. Stisnuo sam zube, ostao na vratima i obranio jako puno zicera igračima Bora. Tek se poslije utakmice saznalo da sam branio sa slomljenom fibulom. Te sam godine dva puta slomio nogu. Prebrodio sam puno pehova u karijeri voljom i upornošću. Finale Kupa protiv Želje branio sam s dva slomljena prsta. Srećom, imao sam trenera koji je znao kako da me digne iz mrtvih. Kada Žara Barbarić kaže: "Mara, to nije dobro, ponovi još jednom", ja ponovim deset puta.
Svi, pa i vi, pamtite pogodak koji vam je zabio Pantelić, s vrata na vrata... Bio je to pogodak koji ste primili sa 100 metara?
Pantin gol u Nišu pratit će me do kraja života. I tu nema nikakvog opravdanja. Čovjek je šutnuo sa 100 metara i lopta je ušla u mrežu. Kapa dolje. Poslije utakmice svi novinari došli su do mene i pitaju me kako je to bilo moguće, a ja im odgovorim: "Pitajte Pantelića, njega slavite. Zaslužio je. Je li htio pucati na vrata, ne znam. Je li dao pogodak, je. I tu je kraj svake priče. Gdje sam bio, što sam radio, koga to zanima." Iskreno, krenuo sam prema sucu da mu kažem kako je Mitošević faulirao Šišića, daleko sam otišao od svojih vrata. Tko mi je kriv. Ostat će zapisano u povijesti jugoslavenskog nogometa da je Panta jedini čovjek koji je dao pogodak s gola na gol. Sve drugo je nebitno.
Kojeg ste se napadača najviše bojali?
Slobodana Santrača, Safeta Sušića i Jurice Jerkovića. Ma, u svakoj ekipi bilo je odličnih napadača.
U to vrijeme bilo je jako puno dobrih vratara u Jugoslaviji?
Da, Pantelić, Svilar, Mešković.
Je li se u vaše vrijeme moglo dobro živjeti od nogometa?
Više nego dobro. Ništa mi nije nedostajalo. Plaća je uvijek bila na vrijeme, bilo je i premija. U Mostaru je u to vrijeme bilo puno jakih tvrtki i sve su davale nogometnom klubu. Primjerice, Soko, koji je bio glavni za proizvodnju vojnih zrakoplova u bivšoj Jugoslaviji, pa pamučna industrija "Đuro Salaj", Žitopromet... Od kluba sam dobio stan, automobil – koji mi nije trebao jer mi je pješke sve bilo blizu. Najviše sam trošio na garderobu. Roba je u Mostar uredno stizala iz Trsta. Bili smo prepoznatljivi u gradu, svi su me pozdravljali, ali nikad nikome nisam dozvolio da mi se toliko približi i uđe u razgovor o tome kako sam branio, kako je moglo biti, zašto sam ovako primio pogodak. Bilo je dobacivanja, ali izdaleka. Istina, bilo je loših utakmica. Samo sam jednom u karijeri primio više od pet pogodaka. Na gostovanju kod Crvene zvezde jednom smo izgubili 4:7.
Imali ste puno nadimaka?
Prijatelji su me zvali i još me zovu Mara, a sve druge nadimke dali su mi novinari. Zvali su me Leteći Mostarac i Pantera s Neretve, poslije su me u Njemačkoj zvali Hobotnica s Olimpijskog Stadiona. Da, bio sam dio skraćenice BMV, ali ne sjećam se tko je to prvi put spomenuo i napisao.
U Veležu ste igrali s tri generacije igrača?
Istina, kad sam došao, bilo je puno starijih igrača, potom sam branio sa svojom generacijom, a kasnije sam branio s puno mlađim igračima. Zanimljivo je da sam sa svima bio dobar. Nikad se ni s kim nisam posvadio.
Bili ste na brojnim turnejama s klubom, gdje vam je bilo najljepše?
U Južnoj Americi. Tamo su ludi za nogometom. Bio sam u Singapuru, Hong Kongu, Australiji. Nema kontinenta na kojem nisam igrao. Putovanja mi nikad nisu teško padala. U ligi bivše Jugoslavije stalno smo putovali autobusom, sve dok klubovi nisu dobili dozvole da mogu putovati vojnim avionima. Na putovanjima se u moje vrijeme samo kartalo. Nitko nije čitao knjige, možda je netko čitao stripove. Kartao se uglavnom remi. Ne mogu reći da sam bio među boljima, ali bio sam dobar.
Kad smo već kod vojske...
Služio sam JNA u Zadru, pa u Pločama. Došao sam u JNA kao poznati vratar, no nisam imao baš nikakve privilegije. Odmah mi je prišao jedan major i rekao: "Mariću, vi ste ovdje samo vojnik." Odgovorio sam mu: "Razumijem." Nije prošlo ni mjesec dana kad me je pozvao isti taj major i rekao: "Mariću, branit ćete za Garnizon JNA", na što sam mu kazao: "Neće moći, ja sam ovdje samo vojnik, nemam pojma o tome da sam nogometni vratar. Hvala, doviđenja." Inače, slobodne trenutke u kasarni pokušavao sam iskoristiti za treninge, a u Pločama nisam mogao ništa jer tamo nije bilo ni igrališta, ni dvorane u krugu kasarne. Mostar je bio blizu Ploča, ali nisam mogao odlaziti tamo svaki dan.
Za reprezentaciju Jugoslavije branili ste od 1972. do 1976., bili ste sudionik Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. godine?
Biti pozvan u reprezentaciju bila je u ono vrijeme velika čast. U reprezentaciji su uglavnom igrali igrači iz klubova velike četvorke. Za mene je bila ogromna stvar što sam iz maloga kluba došao u reprezentaciju i bio prvi vratar. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj odlično smo krenuli: na otvaranju smo odigrali 0:0 protiv Brazila, a mi smo bili ti koji smo imali više prilika. Baš sam neki dan gledao snimku te utakmice. Brazil je imao sjajnu momčad sa Zagallom, Zéom Máriom, Carlosom Albertom, Rivelinom, Jairzinhom... Potom smo s 9:0 pobijedili Zair i na kraju odigrali 1:1 sa Škotskom. Bila je to možda najjača reprezentacija Jugoslavije u povijesti: Oblak, Buljan, Hadžiabdić, Šurjak, Katalinski, Bogičević, Aćimović, Karasi, Santrač, Petković, Bajević, Džajić. Međutim, u drugom krugu – potop. Porazi od Zapadne Njemačke, Poljske i Švedske.
Što se dogodilo u drugom krugu?
Ništa, suparnici su bili bolji i to je to. Priče kako smo se svađali oko opreme, samo su priče.
I u reprezentaciji ste sa svakim bili dobri, čak i s Karasijem, s kojim ste imali zanimljivu situaciju?
Karasi je bio strašan igrač. Na utakmici Zvezda – Velež napravio je lažnjak, bacio me na zemlju, dao pogodak i onda mi pokazao srednji prst. Da me nisu zadržali, zadavio bih ga nasred terena. To nije bilo korektno od njega. Da, bio sam dobar sa svima, primjerice s Bogićevićem. Sjajan dečko. A svašta se pisalo o njemu. Ovakav je, onakav je, vozi autobus... Kao i za Vladića. A Vladić ni bicikl nije znao voziti. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Bleki bio na udaru medija, kad je riječ o divnom čovjeku i velikom profesionalcu.
Kakav je bio vaš odnos s tadašnjim izbornikom Miljanom Miljanićem?
Uvijek korektan. On je bio pravi gospodin, intelektualac. Dobro je znao svoj posao.
Nakon tog svjetskog prvenstva više niste bili prvi vratar reprezentacije?
Krivili su me zbog pogotka koji sam primio protiv Zapadne Njemačke, kada je Breitner šutirao s dvadeset metara. Mislim da nisam kriv. Što se tiče reprezentacije Jugoslavije, bilo je puno lijepih trenutaka. Primjerice, prijateljska utakmica protiv Njemačke u Münchenu, kada smo pobijedili s 1:0. Bajević je dao pogodak iz kaznenog udarca, a ja sam obranio sve što je išlo ka mojoj mreži, zaustavio sam šut Gerda Müllera s 11 metara. Bio sam presretan jer su dva Mostarca srušila veliku Njemačku. Padala je kiša, a obožavao sam braniti po blatnom terenu. Ništa ljepše. Za razliku od vjetra i hladnog vremena. A u Mostaru je baš znalo puhati. Ispucam dugačku loptu, ona dođe do pola igrališta i vrati mi se u naručje.
Nakon Veleža odlazite u Schalke?
Preporučio me Brane Oblak, koji je tada igrao za Herthu, a poslije je došao u Schalke. U početku mi nije bilo lako, nisam znao jezik. Tek sam ga poslije naučio, kada sam drugi put došao u klub, kao trener vratara. U krugu od 100 kilometara bilo je jako puno prvoligaških klubova. Mene su u klubu dobro prihvatili, a ja sam se odužio dobrim obranama. U dvije godine boravka u Schalkeu nikad nisam izgubio od Bayerna. Jednom smo slavili 7:0 usred Münchena. Kako? Pa lako, mi smo dali sedam pogodaka, oni nijedan. U to je vrijeme Bayern bio okosnica reprezentacije. Branio je Mayer, igrali su Beckenbauer, Rummenigge, Müller... To je bila generacija koja je poslije triput osvojila Kup prvaka. No te godine nismo došli do naslova. Nedostajala su dva boda, prvak je bila Borussia iz Mönchengladbacha.
Poslije dvije sezone u Njemačkoj vratili ste se u Mostar.
Od 1978. do 1986. branio sam na 226 utakmica.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini bili ste u Mostaru?
Ne, otišao sam u Njemačku, gdje sam bio trener vratara u nekoliko klubova. U Mostar sam se vratio prije desetak godina.
Jeste li skakali sa Starog mosta?
Ne pada mi na pamet. Ali kad sam branio, rekao sam da ću skočiti ako Velež postane prvak Jugoslavije. Nije postao, pa nisam ni skočio. Siguran sam da me ne bi bilo strah. Puno puta sam gledao skokove, nije to tako strašno. Inače, u Neretvi sam se često kupao, nije bilo potrebe ići na more.
U Mostaru su u vaše vrijeme najpopularniji bili nogometaši, no malo tko zna da je iz Mostara i Dražen Dalipagić, jedan do najboljih košarka tog vremena.
S Prajom sam išao u istu školu, znali smo igrati zajedno košarku, ali otkako je otišao iz Mostara, nikad se nije vratio. Bila je jaka i ženska rukometna ekipa Lokomotiva.
Idete li danas na nogometne utakmice?
Ne idem. Ne gledam ni Velež, ni Zrinjski. Ako već gledam nogomet, onda gledam samo velika natjecanja, europska i svjetska prvenstva. I svaka čast Hrvatskoj koja je bila druga i treća na zadnja dva svjetska prvenstva. Modrić je čudo od igrača. Sviđa mi se kako brani Livaković. Da nije dobar, ne bi branio u Turskoj.
Imate dvoje djece, jesu li u sportu?
Imam dva sina, oba su trenirala nogomet, ali više ne treniraju. Jedan sin sada živi u Americi, u Seattleu, a drugi je u Mostaru. Ne idem kod sina u Ameriku, ali on svake godine dođe u Mostar.
Govori se da slavite četiri rođendana?
Kao klinac pogledao sam prvi put smrti u oči. Brat i ja našli smo nekakvo staro skladište i ondje smo se igrali. Igrali smo se skrivača. Jednom sam se tako dobro sakrio da me brat nikako nije mogao pronaći. Onda je došao na suludu ideju da zapali sanduke kako bi me istjerao van. Skrivao sam se u jednom sanduku koji se zapalio. Srećom, naišla je jedna žena, pozvala u pomoć ljude, koji su me jedva izvukli. Već mi je počela gorjeti odjeća. Tada sam se drugi put rodio. Treći put to se dogodilo u Mostaru kada sam čekao kako će se razviti priča oko odlaska u Partizan. Otišao sam s tadašnjom djevojkom na kupnje na Neretvu. U jednom trenutku vodena struja povukla me je prema dnu. Počela mi voda ulaziti na usta, dotaknuo sam dno i pomislio – gotov sam. Uspio sam nekako doći do površine, a onda opet potonuo. Mislim da sam se onesvijestio i dva sata poslije ležao sam na obali. Ne znam tko me i kako spasio, ali od tog trenutka više se nikad nisam kupao u Neretvi. To je treći rođendan. A četvrti slavim zbog slučaja iz karantene 1973. godine. Kartali smo se i u jednom trenutku netko je donio stari pištolj. Nekako se našao u mojoj ruci i onako kao u filmu uperim ga prema Halilhodžiću i pitam: "Jesi li varao na kartama?" On kaže: "Nisam", ja kažem: "Jesi!" i pritisnem oroz. I čuo se pucanj, Halilhodžić se sruši na pod, a ja se skamenim od straha. Vičem: "Jesi li živ?!" On se digne, kaže: "Sve je u redu." Srećom, metak je prošao pokraj njegove glave i završio u zidu. Eto, nisam ja mogao stradati, ali ne mogu zamisliti kako bih proveo ostatak života da sam ubio najboljeg prijatelja. Zato taj dan slavim kao četvrti rođendan.
Je li bilo namještanja utakmica?
Ne znam, ali se sjećam da je u jednom razgovoru Velibor Džarovski rekao kako je namjestio utakmicu u Nišu između Radničkog i Veleža. Kao, sve je dogovorio sa sucem utakmice da Radnički pobijedi. Nije ni počela utakmica i taj sudac svira kazneni udarac za domaćina, a prekršaj je bio na 18 metara. Trčim prema sucu i vičem da je prekršaj bio izvan kaznenog prostora, a on mi odgovori: "Ako si pravi, obranit ćeš." I obranio sam ga, ali ga je poništio jer sam se kretao prije udarca. Iz drugog pokušaja su zabili.
>> Bizarni rituali Gorana Ivaniševića
Enver Marić, baš sam ga se prije nekoliko dana sjetio i pitao gdje je. Kada sam bio klinac on mi je bio najdraži vratar. Od tada sam gledao mnoge dobre i odlične vratare, ali on mi je još uvijek u samom vrhu. Bio je mačka među vratnicama. Nikada neću zaboraviti njegovo bacanje unazad, pusti loptu da ga prođe i onda kao mačka skoči na nju i uhvati je. To je samo on mogao.