Stalni radni odnos je iluzija, ali ni nezaposlenost ne smije biti tabu. Europski model socijalne sigurnosti je prevladan. Potrebno je pronaći drugi oblik socijalne države, sadašnji rođen u 19. stoljeću više ne može opstati u državi 21. stoljeća želi li ona igrati utakmicu na globalnom tržištu.
Prošla su vremena u kojima se počelo raditi na jednom mjestu u jednom poduzeću i tu ostalo do mirovine. Danas nitko ne može nikome jamčiti stalni radni odnos.
Talijanska nestranačka vlada premijera Marija Montija započela je pregovore sa sindikalnim konfederacijama o novim radnim zakonima. Sindikati su protiv izmjena zakona o radu, posebno oni \"metalmehaničara\".
U petak su u Rimu sindikati strojarske industrije (FIOM) iz sastava najveće sindikalne konfederacije (CGIL) organizirali prosvjede. Glavni tajnik sindikata FIOM, Maurizio Landini, kaže kako se prosvjedom želi zadržati članak 18. radničkog statuta koji jamči da se nikome ne može dati otkaz bez pravog razloga. Industrijalci drže kako ih taj članak koči, a i Montijeva vlada namjerava ga izbrisati.
„Potrebno je svima zajamčiti određenu zaštitu, ali nikome se ne može obećati stalni radni odnos. To znači da se ne mogu davati lažna obećanja, iluzije\", izjavila je ministrica rada Elsa Forneno.
Uvodi se veća fleksibilnost na radnom tržištu, ali sindikati se protive olakšanom davanju otkaza. Fornero kaže kako treba ograničiti negativne oblike radnih ugovora, ali kako se i ne može nekome dati otkaz iz diskriminacijskih razloga. U suvremenom se svijetu ide prema fleksibilnom radnom tržištu i ako Italija ne promijeni mentalitet i zakone, zaostat će.
Što se želi učiniti? Do sada su vlade štitile radna mjesta misleći kako se time štiti radnika. Takav pristup treba mijenjati. Ne samo što je preskupo štititi radno mjesto u poduzeću, već to nije ni produktivno za tvrtku. Ako se poduzeće nalazi u teškoćama zbog promjena na tržištu, jer njegov proizvod nije kunkurentan, mora mu se dopustiti da ili proizvod napravi konkurentnijim ili da promijeni proizvodnju.
Ako pri tome treba davati otkaze zaposlenima, tvrtka bi trebala imati tu mogućnost. Do sada je država intervenirala, pa i financijski, kako bi se očuvalo radno mjesto koje proizvodi gubitak. Trošio se novac za radno mjesto, ne za čovjeka. A to je radno mjesto prije ili poslije počelo proizvoditi tolike gubitke da ih ni država više nije mogla pokrivati.
Ubuduće država ne bi trebala štititi radno mjesto već čovjeka. Neka poduzeće otpusti zaposlenika, ali on se potom ne bi smio osjećati napuštenim. Država će mu pripomoći financijski, pa i da se prekvalificira, kako bi našao drugi posao. Fornero taj fond naziva „socijalnim amortizerom\".
Dakle, novac koji je davan poduzećima za opstanak, davao bi se radnicima za prekvalifikacije. Tako ni nezaposlenost ne bi bila tabu. Nezaposlenost bi se trebala shvatiti kao prijelazna faza od posla u jednom do zaposlenja u drugom poduzeću.
Monti je kazao kako je \"monotono\" biti cijeli život na istom radnome mjestu. Zbog te je izjave napadnut, ali njome je samo htio potaknuti na razmišljanje o promjenama mentaliteta o fiksnom radnome mjestu. Sindikati žele obraniti neke dijelove zakona koji više nisu obranjivi. Guverner Europske središnje banke, Mario Draghi, kazao je kako je dosadašnji sistem welfarea prevladan.
Možda bi bilo dobro da i sindikati shvate kako će svojim rigidnim stajalištima upropastiti mnoge tvrtke. Talijanska zrakoplovna kompanija Alitalia je primjer. Uostalom, sadašnjim se zakonima došlo do krize i velike nezaposlenosti, zašto ih onda ne promijeniti?
Silvije je u pravu. Tim više što su neka radna mjesta razvojem i napretkom tehnologije postala zastarijela i nepotrebna. Eto jedno od takvih je i radno mjesto dopisnika iz strane zemlje npr. Italije, koje je u doba kolanja informacija brzinom svjetlosti, interneta i otvorenih granica potpuno bespotrebno i čisti trošak. Više nikome ne treba dislocirani čitač lokalnog tiska koji će o tome telefonom i telefaksom (ako itko još zna kakav je to uređaj) izvještavati domovinu. To se može raditi i iz nekog \"cubiclea\" u Vjesnikovom neboderu. Dovoljno je zaposliti nekog studenta talijanistike, honorarno preko studentskog ugovora za 15-ak kuna po satu.