Kad je ubijen novinar i vlasnik medijske kuće te kći poznatog
odvjetnika, država se digla na noge i u kratkom vremenu donesen je
antimafijaški paket mjera i zakona.
Kad je državu na Kornatima zatekla najveća vatrogasna tragedija, opet
se angažirao državni vrh, traženi su uzroci te su duboko zavukli ruke u
državne džepove kako bi milijunima kuna utišali razložnu ogorčenost
obitelji vatrogasaca neorganiziranošću i logističkom nebrigom.
Kad je pljačkaš ubio policajca, a više ih ranio, u hitnu je proceduru
odmah stavljen zakon kojim se povećavaju policijske ovlasti... Kad se
na bazenima Termi Tuhelj utopila mala Mihaela, ništa se nije dogodilo.
Štoviše, višednevna novinarska istraga kojom je traženo ministarstvo
koje bi bilo nadležno za donošenje pravilnika o sigurnosti na bazenima
i sličnim objektima, finalizirana je zaključkom iz Vlade kako je stvar
vlasnika bazena da sami odrede hoće li imati i koliko spasilaca i/ili
redara, hoće li imati liječnika...?
Uglavnom, Vladu sigurnost na mjestima okupljanja tisuća građana i
osobito djece ne zanima. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.
Niti je žrtva, odnosno društveni problemi koje ta tragedija eventualno
otvara, nisu dovoljno politički opasni ili iskoristivi, ovisno s koje
se političke pozicije gleda, da potaknu državni vrh ili opoziciju, na
razmišljanje: “Što bismo mogli učiniti da se slične tragedije što rjeđe
događaju?”
Ako nas na takvo što na putu u Europu ne natjera otvaranje poglavlja
bazeni, očito će se morati dogoditi politički kritična masa sličnih
tragedija na bazenima.
Do tada kapital može mirno spavati. Žele li uštedjeti, što se države
tiče, vlasnici ili koncesionari na bazenima ne moraju imati niti jednog
spasioca. Uistinu bi u ovim recesijskim vremenima. uz sve nedaće koje
su zadesile profit, eventualno propisivanje minimalnog obveznog broja
spasilaca i nazočnosti liječnika na bazenu u određenim slučajevima bio
prevelik teret za kapital.
Da je, kao u slovenskom slučaju, na svakoj strani dječjeg bazena
obvezan po jedan spasilac, u tuheljskom slučaju Terme bi izgubile
najviše 10 do 20 tisuća kuna mjesečno, ali bi šestogodišnja Mihaela
možda dobila dragocjene sekunde za spas.
Da je liječnik s opremom bio na samom bazenu, kao svugdje u Zagrebu,
možda bi i to Mihaeli, koja je živjela još gotovo dva sata nakon
izvlačenja iz bazena, spasilo život. Profit očito ima druge prioritete,
ali državi bi unatoč tome životi i zdravlje građana trebali biti na
prvom mjestu.
U POVODU
