Otkad je vatikanski diplomat na službi u Hrvatskoj kazao da je Hrvatska “najkatoličkija zemlja u Europi”, ta je floskula jednima služila kao pohvala, a drugima kao hrvatska pokuda. Istraživanje o stanju religioznosti 2008. u usporedbi sa 1999. koje je bilo temelj teksta objavljenog u našemu listu pokazalo je da pučanstvo Hrvatske sve manje vjeruje u Boga i uvažava dogme i vrijednosti koje propovijeda Katolička crkva.
Tako se nekadašnja nedokaziva tvrdnja vatikanskog dužnosnika iznova pokazuje paušalnom, pogrešnom i proizvoljnom. Ona nije vrijedila ni u vrijeme kada je izrečena, a kamoli danas. Dovoljno je samo promotriti hrvatsku zbilju, osvrnuti se oko sebe, uočiti kakve se vrijednosti nameću kao poželjne i javno nude.
Što je Hrvatska još, mimo floskule vatikanskog diplomata, možda je dovoljno samo prolistati novine, pa vidjeti razmjere grabeži onoga što je još preostalo od nacionalnoga bogatstva, crne kronike i “in vrijednosti” koje se promiču. Bi li u “najkatoličkijoj zemlji” bilo moguće da se toliko opljačka vlastita zemlja? Sudeći prema tome, hrvatska je vjera neobvezujuća, samo deklarativna. Da su se naši moćnici držali samo deset Božjih zapovijedi, Hrvatska bi valjda bila biblijski Misir.
Među onima koji su se okoristili Hrvatskom, koji su je “jagmili kao plijen” i omrsili se njome, sigurno je bilo i onih koji idu u crkvu i izjašnjavaju se vjernicima. No ta deklarativna vjera nije im bila moralna zapreka da sudjeluju u nemoralnom grabežu tzv. privatizacije i pretvorbe. Pretvaranje i prijetvornost nazočni su i u floskuli o “najkatoličkijoj zemlji”. Niti Hrvatska to jest, niti treba biti. Dovoljno bi bilo da bude normalna, zemlja mjere i poštenja, a ne neumjerenih i velikih, no pogrešnih atributa.
Da je svojedobna atribucija Hrvatske točna i istinita, možda bi i Hrvatska danas bila zemlja “pozitivne energije”. Umjesto dobrote, širi se crnilo i beznađe. Kada se pak pojavi netko tko zrači drukčije, taj nerijetko postane sumnjivim, pa i žrtvom našega prezira. U posljednje vrijeme dva su čovjeka paradigme takvoga našeg javnoga odnosa. Profesor Zdravko Tomac i svećenik Zlatko Sudac. Profesor zato što je, nakon što je gotovo pola stoljeća bio ateist, postao vjernik, a svećenik jer njegovo svećenstvo i vjera odstupaju od crkveno rutinskog, šablonskog, često dosadnog i sklerotičnog.
U tzv. javnosti, i vjerničkoj i nevjerničkoj, Tomčevo je obraćenje dočekano kao blasfemija. Kao da Sv. Pavao nikada nije bio Savao! Nekim vjernicima Tomčevo preobraćenje sliči na svetogrđe. Prvo, stoga što mu ne žele oprostiti ateistička desetljeća, a drugo, zato što valjda misle da njegova vjera ugrožava njihovu pravovjernost. Dojučerašnja mu ateistička “subraća”, pak, ne mogu podnijeti njegovu “izdaju”. Da je netko u “najkatoličkijoj zemlji Europe” desetljećima bio poznati vjernik, a onda postao nevjernik, javno bi ga se veličalo kao nekoga tko je “konačno došao pameti”, dok se sada za Tomca priča da je “prolupao”.
Tomčev se čin nekima čini neiskrenim, no oni koji ga znaju i koji su pročitali njegovo Obraćenje mogu jedino svjedočiti iskrenost njegove preobrazbe, dojam da on kao da iznutra svijetli.
Mladi svećenik Zlatko Sudac prerastao je ograde institucije čijim je službenikom. U tome je valjda i njegov grijeh. Karizmatičan, gorljiv i uvjerljiv, Sudac je valjda sve ono što današnja Crkva nije. Puk ga slijedi i vjeruje mu. Ali mladi se karizmatik ne uklapa u hijerarhijske sheme i konvencije, u institucionalni konformizam. I onda ga se kao obojenu pticu obilježi i prepusti jatu da ga kljuca, a tzv. javnosti prepusti kao proskribirana “šminkera”, “gaya” i “čudaka”. Pa i kao “psihijatrijski slučaj”. Kao da i Isus nije bio čudakom u svoje vrijeme. I za njim je hrlilo mnoštvo, dok su se ljutili zavidni farizeji.
Nije nikakvo čudo da je u “najkatoličkijoj zemlji”, a duhovno zapuštenoj i vrijednosno devastiranoj Hrvatskoj, problem neobični svećenik i obični preobraćenik.
@kumajela :))