Svijet je u samo tri dana imao prilike gledati i biti prisutan na dva megaspektakla. Prvi je bio kraljevsko vjenčanje u Londonu, a drugi beatifikacija Ivana Pavla II. u Vatikanu. I dok su mediji diljem svijeta ovaj prvi događaj proglasili bajkom jer je doista imao bajkovitu scenografiju, vatikanski bi se mogao nazvati “duhovnom bajkom”. I na jedan i na drugi događaj slile su se milijunske rijeke ljudi. I u Londonu i u Rimu prethodila su im bdijenja. Doduše, u Londonu kako bi se uhvatile što bolje pozicije u špaliru kroz koji će proći mladenci, a u Rimu kako bi se molitvom dočekalo Ivana Pavla II. da se “spusti” s neba, baš kao što je molitvom u trenucima umiranja na nebo i ispraćen. Sjećate se tih ganutljivih trenutaka.
I za jedan i za drugi događaj akreditirale su se tisuće novinara, a najrazvikanije TV postaje lovile su najbolje pozicije kako bi milijuni gledatelja širom svijeta mogli uživati prvo u izravnom prijenosu, a kasnije u raščlanjivanju detalja scenu po scenu. Izašli su i posebni prilozi po novinama, snimale se specijalne emisije, a priče će se vrtjeti još cijeli tjedan. Međutim, iako je to zajedničko tim dvama megaspektaklima, njihove su biti posve različite. Veseli događaj britanske kraljevske elite, koja u svojoj zemlji (a pogotovo svijetu) ima isključivo simboličku, tradicionalnu i formalnu moć, gotovo da nema dodirnih točaka s dubokom duhovnom porukom koju je sa sobom nosio pontifikat Ivana Pavla II. koji je, zasjevši na tron svetoga Petra, sasvim promijenilo lice Crkve, istodobno mijenjajući lice Zemlje, koju je višestruko obletio s kraja na kraj.
Naravno, nema ništa lošega u interesu javnosti za dokoni život kraljevske obitelji, pa čak i upitne moralne dimenzije njihovih glavnih likova, jer su oni dio glamurozne predstave za najšire mase, koja o bajkovitosti njihovih života može samo sanjati ili, dakako, čitati na žutim stranicama tabloida. No, upravo ta opasnost prijeti i vatikanskom događaju, a to je da se iz bajkovitosti njegova sadržaja upravo pod pritiskom javnosti i medijskim tretmanom istisne ona duhovna dimenzija, pa od cijele priče ostane samo glamurozan šušur, a bitna poruka jednoga tako karizmatičnoga čovjeka posve dođe u drugi plan. Dogodilo se to, naime, na neki način baš nama u Hrvatskoj, koju je Ivan Pavao II. posjetio čak tri puta. Prvi put 1994. u jeku rata (kada je samo Božjem luđaku Hrvatska mogla biti na srcu), drugi put 1998. da proglasi kardinala Stepinca blaženim (i uzdigne ga na vječan i neupitan simbol štovanja protiv totalitarnih režima) i treći put 2003. da, sav shrvan i gotovo nepokretan, obgrli cijelu Hrvatsku prije nego što napusti i ovaj svijet. Crkva u Hrvatskoj najavljivala je nakon tih posjeta nešto poput “hrvatske enciklike Ivana Pavla II.”, dubinsko i studiozno proučavanje njegovih poruka i kasniju implementaciju u svakodnevni život.
Političari, koji su tada (a isti su i danas) vladali zemljom, sa zanosom su slušali papine riječi o hrvatskoj slobodi koja ne smije prodavati ni za sva blaga na svijetu, poštenju, radu i moralu kojim treba prožeti tu “voljenu zemlju Hrvatsku”, kako ju je baš Ivan Pavao II. volio zvati. No, Crkva u Hrvatskoj nikada nije kročila stazom Ivana Pavla II., detronizirala se i otvorila upravo onako kako se on detronizirao i otvorio Crkvu na svjetskoj razini, dok su političke elite cijelu državu pretvorile u taoca svojih ambicija, opljačkale za svoj džep i dovele na rub propasti.
Sve je to za nas, sigurno, daleko od bilo kakve bajke. Više kao nekakva slikovnica s bajkama, na čijim stranicama mogu biti i kraljevi i pape, baš svejedno. S jednom jedinom bitnom razlikom: na londonsko vjenčanje uskoro ćemo zaboraviti, dok se kod Ivana Pavla II. još uvijek možemo nadati u čuda i nebeski zagovor da ova zemlja i ovaj narod koje je toliko volio dožive istinsku tranziciju. Na duhovnoj, a ne razini bajke, dakako.
O kako točno: Političari, koji su tada (a isti su i danas) vladali zemljom, sa zanosom su slušali papine riječi o hrvatskoj slobodi koja ne smije prodavati ni za sva blaga na svijetu, poštenju, radu i moralu kojim treba prožeti tu “voljenu zemlju Hrvatsku”, kako ju je baš Ivan Pavao II. volio zvati. No, Crkva u Hrvatskoj nikada nije kročila stazom Ivana Pavla II., detronizirala se i otvorila upravo onako kako se on detronizirao i otvorio Crkvu na svjetskoj razini, dok su političke elite cijelu državu pretvorile u taoca svojih ambicija, opljačkale za svoj džep i dovele na rub propasti.