Ako čitate ove retke, to ne znači da ste preživjeli smak svijeta. Naravno, to svako ne znači ni da ste pokojni, ali otvara neslućene mogućnosti kombinatorike u perpetuaciji izmišljanja globalnoga kraja ove civilizacije. Smak svijeta njezino je trajno stanje, milijun armagedona događa se iz dana u dan jer je zvjerski razapeta na križu između straha i zabave. U toj ubitačnoj kombinaciji, lukavo osmišljenoj da bi se izazivanjem jakih emocija čovjeka držalo u neprekidnom grču, vrti se naše postojanje i što nam se u njemu nudi? S jedne strane smak svijeta, terorizam, ptičje, svinjske, slonovske gripe, ebole, side, koreje, iraci, irani, nacisti, komunisti, boljševici, menjševici, alkajide, kriminalci, parlamentarci, ekonomske krize, nestanak nafte, recesije, secesije, štednje, odricanja, vječni život, ali nakon smrti, zli izvanzemaljci i u nedogled. A s druge strane gole nazovizvijezde, posvuduše, namiguše, fudbalerski životi iz snova, slike iz sretnih domova budućih razvedenika, brendovi, trendovi, kreatori, revije, reklame, iventi, jebemti, premijere, priredbe i opet u krug.
Poanta je u tome da ti se jednostavno ne dopusti razmišljati; u prvom slučaju zbog straha od neprekidne prijetnje, u ovom drugom slučaju jer te napadaju bljeskoviti efekti nepostojećega glamura. Da, strah i zabava nas određuju i ograničavaju u svim segmentima naše jednokratnosti i zbog toga niti je ovo posljednji smak svijeta kojeg su najavljivali, niti možemo očekivati jenjavanje ataka neukusa. Jer kao što kaže Ilija Čvorović, jedan od najvećih teoretičara zavjere svih vremena, u ovom svijetu sve se čini onakvim kako nije. Novinari, ovih nekoliko koliko ih je još ostalo, više ne znaju trebaju li vas informirati ili zabavljati, liječnici više nisu sigurni liječe li ili su samo trgovački farmaceutski putnici, sportaši nastupaju kao blagajnici, političari više nisu javni radnici, nego tajno društvo, a lijevi i desni politički pol zamijenio je mjesta. Kriminalci su postali tajkuni, tajkuni ugledni građani, ugledni građani kopaju po kontejnerima. Učiteljima se zabranjuje da odgajaju, roditeljima se ne dopušta da uče, djeci se odgoj sveo na lomljenje karaktera.
Sve što ste nekada znali, zaboravite i počnite ispočetka. Vaši životi vrijede puno više od računa za režije, bestidnih poslodavaca koji vam deru kožu s leđa, stvari za koje vas uvjeravaju da ih morate imati, vjere u zagrobni život u koju više ne vjeruju niti oni što vam je propovijedaju pa se, Bogu hvala, šopaju zlatom i svim pogodnostima ovozemlja. Kada malo bolje razmislite, Maje su nas teško zajebale. Iz vica (ili možda zbog umora) prestale su, u jednom trenutku, klesati kamen i mi smo to protumačili kao kraj. A glavni je problem s prorocima što ne govore nikad ništa otvoreno. Zato se nijedno proročanstvo ne može prepoznati uoči i upotrijebiti na vrijeme. A kod Maja je došlo do male inverzije i prevelik naglasak stavljen je na datum, a ne na događaj. Kraj svijeta ima svoja različita lica i isključivo mu je naša sebičnost nametnula ono ljudsko. Pitanje je: bi li Zemlja išta izgubila da nas nema i bismo li mi išta izgubili da nema Zemlje? Odgovor je jednostavan, a ako je vjerovati zagrobnosti, onda je i irelevantan. Svejedno vam je u kojem ste agregatnom stanju sve dok ne narušavate red stvari.
Osobno osjećam istovrstan prezir i prema strahu i prema zabavi i želim samo posve autonomno i slobodno živjeti svoj život. Džingl bel, džingl bel kako vam to zvuči? Prepoznajete li u tome radost novog početka ili zvono na uzbunu? Iskreno, želio bih da svojom samouvjerenošću nadvladate sve one koji vam tumače da ste neznatni i na tome grade privid vlastite veličine. Pa umjesto predvidljivog i ofucanog čestitarenja, poželite sebi i svim svojim dragima: Mi zaslužujemo puno bolje!
