Hrvatski filmski redatelj Dalibor Matanić rođen je u Zagrebu 21. siječnja 1975. u Zagrebu. Otac Tomo je građevinar, a majka Ana voditeljica u jednom supermarketu.
Nakon završene VII. gimnazije Matanić je 1993. upisao filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je nakon točno deset godina studiranja. Tijekom studija radio je kao asistent režije Zoranu Tadiću na filmu "Treća žena") te Zrinku Ogresti na filmu "Isprani".
Njegov prvi igrani film "Blagajnica hoće ići na more" (2000.) na festivalu hrvatskog filma "Pula 2000" nagrađen je Zlatnim arenama za glavnu žensku ulogu, sporednu žensku ulogu, najbolju montažu te nagradom "Breza" za najboljeg režisera debitanta.
Film je otvorio jubilarni 30. filmski festival "New directors/new films" u New Yorku. Na festivalu u Cottbusu, Njemačka, Matanić je dobio nagradu za najboljeg europskog redatelja debitanta.
Osim nagrade za najbolju glumicu na festivalu u Sočiju u Rusiji, film je polučio i veliki uspjeh u domaćoj kino-mreži gdje ga je vidjelo preko 50 tisuća gledatelja, te na HTV-u gdje je imao preko 55 posto gledanosti tog dana što mu je dalo epitet najgledanijeg filma godine.
U scenarističkoj suradnji s Matom Matišićem režirao je film "Fine mrtve djevojke" 2002., koji je također bio dobar. Paralelno s Finim mrtvim djevojkama, pripremao je film o životu gluhonijeme slikarice Slave Raškaj čiji scenarij potpisuje Koraljka Meštrović. S Matanićevim filmom "Sto minuta slave" (2009.), posvećen Slavi Raškaj, mnogi nisu bili zadovoljni, a "Kino Lika" (2009.), prema istoimenoj knjizi Damira Karakaša, izazvao je puno reakcija, najviše zbog scene gole djevojke koja se valja u blatu zajedno sa svinjom. Na svim svojim filmovima radio je i kao koscenarist.
Matanićev moto je da "radi skupe reklame i jeftine filmove" kao jedini mogući oblik djelovanja i preživljavanja. Predan je glazbi i povezan s njome gotovo kao i s filmom, a režija videospotova ipak mu nije pretjerano draga. Radio je spotove za bendove kao što su Svadbas, Jinx, Zadruga, pa čak i za klasične glazbenike poput Monike Leskovar.
Autor je i koautor višestruko nagrađivanih dokumentarnih filmova "Derbi" (1996.), "Metropola" (1998.), "Bag" (1999.), "Sretno" (1999.), "Kad naša glazba zagrmi" (2000.), kratkog igranog filma "Tišina" (2000.), pilot epizode tv-serije "Novakovi" (2000.), video-spotova, reklama te festivalskih špica. 2000. godine nagrađen je "Oktavijanom" u kategoriji najboljeg promidžbenog filma kao koautor špice prvog Motovun film festivala, a 2001. godine "Oktavijanom" u kategoriji najboljeg promidžbenog filma kao koautor špice pulskog festivala.
Dvije godine kasnije, izlazi njegov kratki igrani film "Suša" kao prvi od šest kratkih igranih filmova o intimi djevojaka širom svijeta koji će tvoriti omnibus nazvan "6/6". "Suša" je na Danima hrvatskog filma 2002. dobila nagradu "Oktavijan" za najbolji kratki igrani film te specijalnu nagradu KODAK za najbolju fotografiju.
Matanić na scenarijima surađuje s istaknutim hrvatskim piscima i dramaturzima Robertom Perišićem, Damirom Karakašem, Tomislavom Zajecom i Matom Matišićem. Član je i Europske filmske akademije. Dobitnik je nagrade za kulturu Grada Zagreba. Obožava glumce i misli da su redateljevo najveće oruđe. Smatraju ga najuspješnijim i najproduktivnijim redateljom mlađe generacije.
